"Svima davao pare i krišom igrao tenis" Rediteljka otkriva nepoznate detalje iz života Petra Kralja

 Petar Kralj pripadao je ovom drugom, ređem soju umjetnika. Nije bio samo glumac, bio je najneprimetniji među velikima i najveći među skromnima.

Malo ko zna detalje iz njegovog života, a Vračar je napustio zbog druge žene, piše .

Čovek koji je umio da uđe u tuđi život kao da je to najjednostavnija uloga na svijetu, i da iz njega ode ostavljajući toplinu koja se pamti decenijama.

Atelje 212 je bio njegov drugi dom. Često se kaže da pozorište pamti samo veliki talent, ali njega pamti zbog svega: zbog talenta, dobrote, duhovitosti, nežnosti, i onog retkog dara da nikada ne bude „zvijezda“, iako je to bio po svemu osim po ponašanju.

Upravo u bifeu Ateljea 212 ekipa Blica se srela sa rediteljkom Anitom Panić, autorkom dokumentarnog filma “Sve o Kralju po imenu Petar” i monografije o ovom jedinstvenom čovjeku. Sa njom su razgovarali o glumcu koji je volio ljude, život i svoj poziv toliko iskreno da su ga zbog toga voljeli još snažnije.

“Bio je voljen čovjek”

Kralja ste upoznali prije više od tri decenije. Kakav je utisak ostavio na vas?

– Ja sam ga upoznala davne 1991. godine, u prostoru koji više ne postoji, u mom omiljenom Teatru „Bojan Stupica“, u okviru JDP-a. Tada sam, radeći na televiziji, pravila dokumentarni film o velikom umjetniku Radomiru Steviću Rasu, koji je imao prvo privatno pozorište u Srbiji. On je zapravo bio taj koji je promovisao tek diplomiranog mladog glumca Petra Kralja i od tih mladih diplomaca stvarao velike zvijezde. To je bio moj prvi susret sa Petrom. Kada je on preminuo 2011. godine, ja sam bila u mogućnosti da uradim monografiju o njemu tek dvije godine kasnije. Evo, nalazimo se u bifeu Ateljea 212. Njegove kolege su mi pričale o njemu dok sam se pripremala za rad. To je čovjek koji svojom biografijom zaista zaslužuje epitet zvijezde, ali je istovremeno bio toliko pristupačan i skroman da taj termin nije volio. Zaista je bio voljen. I ja nekad umijem da kažem da nije slučajno to što je baš on dobio prezime Kralj – započela je.

“Imao je 30 predstava mjesečno”

A volio je za sebe da kaže da je običan čovjek, ali i poluboem?

– Naravno. Glumci i umjetnici generalno vole da se druže, posebno ovdje, poslije premijera, a to podrazumijeva i opuštanje uz čašicu pića. Taj posao je vrlo stresan i naporan, pa možda ta čašica malo i rastereti. Ali boem je šira kategorija. Boemstvo nije samo ostajanje u kafani do kasno u noć, to je način razmišljanja i način života. A Pera je upravo tako živio. On je nevjerovatno mnogo radio. Njegova kćerka Milica pričala je da je imao i po 30 predstava mjesečno, a znamo koliko mjesec ima dana. Mnogo je snimao drame i serije. To je previše za jedan život, a on je sve to radio sa strašću. A boem je bio i zato što je volio ljude. Družio se sa svima i sa običnim ljudima. U dekoraterskoj sobi postoji samo jedna fotografija sa glumcem i to je fotografija sa Perom Kraljem. On im je uvijek govorio: „Častim piće za moje kolege.“ Znao je svačije ime, poštovao je svakoga jednako i nije pravio razliku između direktora pozorišta i dekoratera. Uvažavao je svako ljudsko biće i svako zanimanje – rekla je.

Živio je na Vračaru, a komšije kažu da je bio veoma dobar komšija i da je uvijek htio da pomogne…

– Petar je u prvoj fazi života živeo u Mileševskoj ulici, kod Kalenić pijace, u jednom poznatom soliteru gdje je živio i veliki glumac Zoran Radmilović. Njihove kćerke, Ana i Milica, odrasle su zajedno. U knjizi postoji divna fotografija na kojoj su obe u pionirskim maramama. Bile su nerazdvojne. Kasnije se preselio na Dorćol, gdje je poslednjih 20 godina života živeo sa svojom drugom suprugom, Sonjom Divac, balerinom i koreografom Narodnog pozorišta. Imao je svoje omiljene tačke u komšiluku – čuveni bife u blizini kuće gde je pio jutarnju kafu prije nego što krene u pozorište. Svuda je išao pješke. U bilo koje pozorište da je išao, nikada nije koristio prevoz. Nije volio kola. Imao je svog obućara iz kraja, a svi ti zanimljivi ljudi učestvovali su i u filmu. A na toj svojoj pješačkoj ruti od kuće do Ateljea 212 i nazad, uvijek bi svratio u prodavnicu cvijeća i svaki dan supruzi Sonji donosio po jedan cvijet.

Spomenuli ste obućara. Postoji zanimljiva anegdota baš o njemu?

– Da. Kada se doselio na Dorćol, komšije su se međusobno upoznavale. U bifeu gdje je svraćao na jutarnju kafu pojavio se i mladi obućar. Neko ga je predstavio: „Petre, da te upoznam, ovo je naš šuster iz kraja, divan momak.“ A Pera mu je rekao: „Opa, divno, kolega! I ja sam šuster. Drago mi je da smo se upoznali.“ Mladi čovjek se potpuno zbunio. Nije mnogo odlazio u pozorište i nije znao da Pera igra u predstavi “Doktor Šuster”. Pera je, onako komunikativan, odmah rekao: „Dvije karte te čekaju, dođi sa suprugom da me gledaš. Taj čovjek nikada prije toga nije bio pozvan u pozorište. Došao je sa suprugom na biletarnicu i nije znao kako da se predstavi, da li kao „obućar“ ili imenom i prezimenom, jer Pera nije znao njegovo prezime. Na kraju je rekao: „Ja sam obućar, Petar Kralj mi je ostavio karte.“ I stvarno, karte su ih čekale – rekla je.

Spomenuli ste i njegovu kćerku Milicu koja je pozorišna rediteljka. Postoji lijepa priča oko njene diplome. Šta joj je tata kupio kada je završila fakultet?

– Milica je veoma talentovana pozorišna rediteljka i puno je radila u ovom pozorištu. Postoji nekoliko njenih predstava u kojima je otac glumio. Bili su vrlo bliski, ali je Pera bio strog kada je shvatio da će ona ući u sličan posao. Ipak, kako ona kaže, oni su bili pozorišna djeca. Kada je diplomirala, Petar joj je kupio komplet Šekspirovih dijela i rekao: „To što smo mi porodica, to nema veze. Sada ulaziš u pravu pozorišnu porodicu. Evo ti ovaj komplet. Kada pročitaš Šekspira, biće ti sve jasno i ulaziš u pravi porodični svijet Ateljea 212 – prisjetila se.

“Poslije 50. godine počeo je da trenira tenis”

Zanimljivo je da je bio veliki ljubitelj sporta i da je čak poslije 50. godine počeo da trenira tenis…

– Petar je još u gimnazijskim danima, u Sremskoj Mitrovici, bio veoma aktivan u sportu. Njegova majka je predavala geografiju, a otac je bio profesor istorije i direktor gimnazije, pa je Petar išao u školu gdje mu je otac bio direktor. Igrao je košarku, ozbiljno trenirao, i čitav život bio u formi. Mnogi glumci su mu zavidjeli na kondiciji. Kasnije je zavolio tenis. Poslije pedesete godine počeo je da trenira i kontaktirao je mladog teniskog trenera. Trener priča kako je Pera, u mantilu, skrivao reket da komšije ne bi komentarisale što „taj čovjek u tim godinama“ trenira tenis. I naravno i tu je bio sjajan. Naučio je sve što je trebalo i do kraja života igrao tenis. Trener je zatim počeo da dolazi u pozorište, gledao sve Perine predstave, a postali su i kumovi, Petar mu je krstio djecu. To prijateljstvo je trajalo do kraja života – istakla je.

Sa kim se najviše družio od glumaca i reditelja?

– Najbliža osoba iz pozorišnog svijeta bila mu je Svetlana Bojković. Ona mu je bila kuma na drugom vjenčanju i bili su prijatelji cijelog života. Naravno, i Tihomir Stanić bio mu je veoma blizak. Puno se družio sa kolegama, glumcima, rediteljima, ali je svakoga jednako poštovao. Tihomir mi je pričao da je Petar odskakao od drugih, jer je bio izuzetno obrazovan. Poznavao je klasičnu književnost, ruske autore. Na turnejama je čitao po jednu knjigu dnevno. Znao je napamet hiljade stihova. Bio je veliki intelektualac, što su kolege cijenile. A opet, umio je da se opusti i da se šali ovdje, u bifeu. Imao je svoju „stazu slonova“ i male rituale, svoja mjesta gdje je popio čašicu, dio njegovog imidža i života. On je volio život, a ljudi su voljeli Petra Kralja – zaključila je.