Piše: Pavle Pavlović
Tresao sam se kao da sam u epicentru japanske tragedije dok sam sa strahom očekivao odgovor iz Zemlje izlazećeg sunca. U slušalicama je tutnjao signal Skype programa i nada da će kompjutersku zvonjavu čuti Jadranka Stojaković. Nismo se vidjeli od 1988. godine kada je, kao nova zvijezda japanske estrade, dočekana u veleljepnoj tokijskoj dvorani.
Već te večeri draga Jaca uplašila se više nego nekada u Banjoj Luci, gdje je doživjela onaj strašni zemljotres. Sjećam se njene priče o tome kako se pred kameno hladnim Japancima bacila pod sto. Usudila se ponovo sjesti kada se dvoranom prolomio smijeh. Rekli su joj da je to, ustvari, normalno ponašanje svih onih koji nisu iz ove daleke zemlje. Smirivali su je tvrdnjama da je to „dječiji potres“ i da se pravi očekuje tek za desetak godina...
Pavle Pavlović i Jadranka Stojaković
Tako sam pisao u „Oslobođenju“, u martu 2011. godine, kada sam kao prvi novinar s ovih prostora dospio do nove Skype adrese jedne od mojih najboljih prijateljica. U paklu najtežeg potresa u povijesti Japana doći do nekoga preko internet veza bilo je kao dobiti na bingu. Srećom, uspio sam i kao prokleti notorni žurnalista grozničavo upijao Jadrankin opis kataklizme. Tek nakon gotovo sat vremena razgovora sjetio sam da je red pitati: Jaco, kako si mi?!
Danas, kako vrijeme protiče od tog užarenog, dramatičnog razgovora, bol u duši je sve veća. Postajem svjesniji svog profesionalnog egoizma u kojem nije bilo mjesta za emocije prema dragima. Šta su mi u tom trenu značile Jadrankine polutihe žalopojke kako ovisi o pomoći drugih prema hiljadama mrtvih, prema havariji one atomske centrale u Fukušimi? Japan se oporavio, a mojoj drugarici Jaci bilo je sve teže. Da li je moglo biti bolje da smo mi, njena raja, razumjeli Jadrankinu osobnu tragediju, bolest koja se bez solidarne pomoći teško može nadvladati?
Uvijek će me proganjati dilema da li smo zakasnili i da li je moglo biti drugačije? Zato mi ono „Sve smo mogli mi da je duži bio dan“ svaki put zaledi srce... Od 3. maja 2016. samo tiho mogu reći mirno spavaj Jaco generacijo!
