Stefan Tomić za "Nezavisne": Film u Republici Srpskoj je u periodu tranzicije i polako se budi

Produkciju potpisuju Nikola Đaković i njegova kuća "Didaskalija", a koproducent je "Službeni glasnik Republike Srpske". Dokumentarac je nedavno prikazan na Radio-televiziji Srbije, a službeni podaci govore da ga je tada pogledalo oko 680.000 ljudi. Tim povodom o filmu i filmskoj umjetnosti Tomić je govorio za "Nezavisne".

Film "Poslije zabave" prikazan je na festivalu u Švedskoj, gdje je i osvojio specijalnu nagradu žirija. Pored tog, film je imao neku vrstu turneje po Republici Srpskoj, gdje je puštan na festivalu "Cinema Parallels" u Peckoj, onda u sklopu pozorišnog festivala "Zaplet" u Gradskom pozorištu "Jazavac", u Istočnom Sarajevu pa i u Brodu. Najviše znači, naravno, kad film probudi emocije kod gledalaca. Svi osjećamo da je Stevo naš čovjek, pa se lako poistovjetiti s njim. Sa njim ne postoji neka zavjesa koja maskira svijet pisanja, i to je ono šta nas je svakako privuklo da radimo film o njemu. Producent Nikola Đaković, direktor fotografije Saša Savičić, snimatelj zvuka i kreator muzike Danijel Deni Karalić i ja smo se složili da sve šta smo prošli treba da nam bude osnova za dalji rad. Naučili smo mnogo u ovom procesu rada na dokumentarnom filmu, a svakako da je bilo zdravo da čujemo usput neke kritike od kolega iz profesije koje su nam pomogle da sagledamo stvari iz drugog ugla.

Činjenica da je film pogledalo oko 680.000 gledalaca na RTS je stvarno bila iznenađenje. Cijela priča o puštanju filma na RTS se desila brzo, tako da nismo imali vremena ni da to promovišemo na pravi način. Film je nastao u jednoj maloj sobi, gdje sam mjesecima vrtio scene, verzije filma, sve dok nismo našli tu pravu. I onda čuti da je taj mali film iz male sobe pogledao toliki broj ljudi, stvarno pruža predivan osjećaj ekipi i meni. Između ostalog, mi ne radimo filmove i ne pričamo priče samo za sebe, nego baš da ih pružimo drugim ljudima. Film "Poslije zabave" uspio je doći do ljudi, a to je najbitnije.

Za vrijeme snimanja imali smo mnogo sreće da se stvari dese onako kako jesu. Možda bih mogao reći da je svakako u dokumentarnom filmu, po mom mišljenju, najbitnije snalaženje. Neke stvari neće ići po planu, neke će se potrefiti baš onako kako smo ih zamišljali ili čak bolje od toga, ali čovjek treba da zna da se snađe u trenutku. Kada smo pošli za Beograd, imali smo plan. Ako Stevo dobije nagradu, mi imamo pobjednički film, a ako ne dobijemo nagradu, i dalje imamo pobjednički film, ali na drugi način. Stevo je nekoliko godina ranije bio u najužem krugu za NIN-ovu nagradu i već je jednom proživio taj trenutak da nije bio nagrađen. Šta se desilo poslije toga? On je ponovo nastavio da piše i to je, po mom mišljenju, najveća pobjeda. Tako da, kad se sve pogleda sad, imali smo mnogo sreće, ali imali smo i plan za svaki mogući ishod tog trenutka.

Imao sam priliku da se družim sa Stevom u toku procesa i da detaljno upoznam tog čovjeka. Sa sigurnošću mogu reći da je to osoba sa kojom bih mogao da se družim svaki dan. On je pun tema za razgovor, nekih možda sad već zastarjelih (i ne tako smiješnih) šala iz Broda, ali i mladalačke energije i bunta. Stvarno je divan čovjek i prijatelj, a bila mi je čast provoditi toliko vremena s njim, posebno u takvom jednom trenutku kad je saznao da je dobitnik NIN-ove nagrade. Oba njegova romana su ostavila veliki utisak na mene. Kako kažu, u dahu sam ih pročitao. On piše jednim tako pristupačnim stilom da te uhvati čvrsto i ne pušta sve do kraja. Roman "Poslije zabave" pročitao sam kada sam već počeo da snimam intervjue sa Stevom i već kada smo se družili, tako da sam imao osjećaj da dobijam uvid u njegovu intimu, djetinjstvo i sjećanja na oca i majku. Svidjelo mi se što takve lične stvari ne krije i što se na neki način ogoli dok piše.

Nagrada na Sarajevo film festivalu bila je prva nagrada koju sam ikada dobio. I dan-danas smatram da, iskreno, nemam pojma šta radim, a posebno sam to mislio tad u studentskim danima. Međutim, moj rad se nekom dopao, neko ga je emotivno doživio, i to je bilo baš nešto šta mi je dalo i energiju i motivaciju da guram dalje. Taj film je obrađivao ličnu traumu i bilo mi je teško raditi na njemu, osjećao sam se kao da izlazim u potpunosti iz svoje zone ugodnosti. Naravno, nagrade nisu mjerilo rada, ali ako nikada ne dobijete pozitivne reakcije, veoma je teško gurati naprijed. U toku studiranja jedino smo mogli dobiti nešto pozitivno od naših prijatelja i porodice, tako da stvarno znači kada neko iz drugog grada, neko koga ne poznajete, kaže nešto divno o vašem radu. Nažalost, tu sam nagradu dobio u periodu korone i sve je to prošlo tako nezapaženo da sam i sam stvorio osjećaj da je to prolazno i nebitno. Ipak, sad, kad pogledam nazad, shvatam koliki je bio značaj te nagrade za mene.

Nisam siguran šta je najveća zasluga da moj diplomski film "Očevina" postigne takav niz festivala. Možda je razlog za to što sam se odlučio da pojednostavim sve. Imali smo jednu glavnu scenu, dva lika, sukob i odnosi su jednostavni, nismo htjeli da komplikujemo i cilj nam je bio da to bude na neki način pravi kratki film. Naravno, pravili smo greške koje smo poslije popravljali u montaži, ali zar nije to i poenta diplomskog filma? Uticaji na film su bili razni, od kojih ne mogu izbjeći uticaj svog profesora Saše Hajdukovića. Bilo je predivno iskustvo svakako raditi na tom filmu sa producentkinjom Monikom Milanović, direktorom fotografije Sašom Savičićem, scenografkinjom i kostimografkinjom Sarom Stjepanović, mojom asistentkinjom Sonjom Savić, a i sa mojim dobrim prijateljem Đorđem Blažićem, sa kojim sam danonoćno radio na tekstu.

Veoma je važno da postoji Audio-vizuelni centar Republike Srpske i da predstavlja neku vrstu fokusa filmskih radnika, mjesto gdje mogu da konkurišu svojim idejama, da dobiju priliku da upoznaju filmske radnike iz okolnih zemalja, ali i da dobiju savjete kako da unaprijede svoj rad. Mislim da smo sad u periodu tranzicije i da se polako budimo svi zajedno, kako publika tako i filmski radnici. Okruženi smo pričama koje samo čekaju da se ugrabe, a naše lične priče, isto tako i istorijske, predstavljaju nešto šta možemo pružiti svijetu.

Serija "Tvrđava" zasluženo je postigla uspjeh kakav jeste. Ne treba tu nešto posebno pričati, osim da se predloži ljudima da pogledaju, ako nisu.

Trenutno smo u procesu post-produkcije kratkog igranog filma pod nazivom "Zdrave ruke" i samo je pitanje vremena kada ćemo početi da ga šaljemo na festivale, ali i da pravimo neku vrstu premijere u našem gradu. Glavnu ulogu tumači dječak iz našeg grada Nemanja Stanković, a ulogu oca igra Zlatan Vidović. Pored njih, tu su još majka koju igra Aleksandra Balmazović, trener kojeg igra Nikola Milaković. Ekipa je skoro pa ista kao i u ostalim mojim radovima, što me čini baš srećnim da sam se okružio ljudima sa kojima mi je lijepo raditi i kojima vjerujem. Volio bih naglasiti da je producent ovog filma bio Đorđe Ćirić, sa kojim se nadam da ću nastaviti saradnju i u budućnosti. Idući korak bi svakako bio rad na debitantskom filmu. Veliki zalogaj je za nas taj dugometražni film, ali svi težimo ka tome. U isto vrijeme radim na nekoliko nekih priča i scenarija, tako da ćemo vidjeti šta će vrijeme da donese.