ŠTA BI BILO S BOŠNJACIMA DA JE DANAS '92: Međunarodno pravo počelo je 'dušu ispuštati' u BiH, a u Gazi i Iranu je sahranjeno

Međunarodno pravo nije umrlo preko noći. Počelo je polako "dušu ispuštati", korak po korak, kada je svijet prije više od tri decenije, u Bosni i Hercegovini, da ne bi sebi kvario ugodnu svakodnevnicu, gasio televizore da ne vide ratne zločine i genocid – smrt, krv i patnju jednog naroda koji je ubijan s ciljem istrebljenja.

Svijet je zatvorio oči dok su ljudi ubijani i bacani u masovne grobnice, dok je krv prolijevana, preživjeli protjerivani, žene i djevojčice silovane, bivali zatvarani u logore...

Kada je pod zastavom Ujedinjenih nacija proglašena "zaštićena zona", a potom u Srebrenici počinjen genocid, međunarodno pravo je ogoljeno do srži. Pravila su postojala, konvencije su postojale, rezolucije, ali u trenutku kada su Bošnjaci trebali zaštitu – prava nije bilo. Nije bilo snage, nije bilo pravde, bilo je samo šutnje, indiferentnosti i hladne računice moćnika, piše Stav.ba.

Bio je UNPROFOR i u Sarajevu. Bilježili su koliko dnevno na grad padne granata, gledali su strani vojnici kako snajperisti sa brda ubijaju djecu...Vodili evidencije koliko je ubijenih...Poslije su mnogi od njih pisali knjige o iskustvu u ratu, gostovali po raznim televizijama i pri tome na našoj nevolji zarađivali ogromne novce. Usvajale se tamo u Vijeću sigurnosti rezolucije, bile su mrtvo slovo na papiru. Osuđivalo se "žestoko", kao "prijetilo"...

U jednoj sceni u kultnom filmu "Remake" Tarik Karaga traži od Evropljana da zaustave rat u Bosni i Hercegovini. Oni ga gledaju u čudu, a potom plješću.

Mirsad Alihodžić: Jel’ ti stvarno misliš da ovo njih zanima?

Tarik Karaga: Ne razumijem?

Mirsad Alihodžić: Zanima ih isto toliko koliko je tebe zanimao Afganistan, Vijetnam, Ruanda..p.m..sve ti je to isto

Tarik Karaga: Nije isto. Ovo im se dešava pred nosom.

Mirsad Alihodžić: Uh..nemoj me zaj.....Zato oni lijepo začepe nos da im ne smrdi i zatvore vrata da ne vide.

Izrael uz pomoć Amerike razara Gazu. Ponovo slušamo iste fraze: "pravo na samoodbranu", "proporcionalnost", "kolateralna šteta". To su riječi koje bi trebale štititi civile. A opet, iste riječi postaju instrumenti smrti: ubijaju žene, djecu, starce, bez ikakve sramote, bez ikakve odgovornosti.

Izrael, kaže Benjamin Netanyahu i njegovi sljedbenici, se brani. Od koga? Od jednomjesečne bebe koja ne zna što je rat i koju su oni proglasili "teroristom"? Od majke koja traga za hranom? I ona je "terorista". Od doktorice koja pokušava spasiti živote ranjene djece? "Terorista" u bijelom mantilu.

Koja logika opravdava ubijanje nevinih? Koje pravo ima neka moćna država da proglašava djecu neprijateljima, da njihova imena nestaju u političkim fusnotama dok se granate ispaljuju na škole?

U slučaju Irana, iz Washingtona i Tel Aviva ponovo čujemo istu frazu – samoodbrana. Preventivno, nužno, legitimno. Ako je svako preventivno djelovanje opravdano, gdje je granica? Ko određuje kada je sila nužna, a kada je hladnokrvna agresija i masovno ubijanje civila?

Postoje smrti koje postaju globalna tragedija – i smrti koje ostaju puki brojevi u statistikama. Razlika u reakcijama razotkriva licemjerje međunarodne politike. Ko odlučuje čija djeca smiju živjeti, a čija su poželjna mrtva?

Kada izraelsko-američka raketa planski i ciljano ubije 165 djevojčica uzrasta od 7 do 12 godina u iranskom Minabu, njihova imena nestaju u fusnotama ratno-političkih igara. Ali da su iste djevojčice iz Tel Aviva, Washingtona, Berlina, Pariza… njihova smrt bi odjeknula kao globalni potres, podigla bi svijet na noge.

Gideon Levy, jedan od najpoznatijih izraelskih novinara, piše: "Je li legitimno raspravljati o ubistvu vrhovnog vođe Irana, ajatolaha Alija Khameneija? Može li se smaknuće šefa države ikada opravdati, osim u najekstremnijim slučajevima? Ako je odgovor potvrdan, ko onda odlučuje koji vođa je "legitimna meta", a koji nije? Zašto bi Khamenei mogao biti smaknut, a Netanyahu ne? Zašto bi Putin bio meta, a Trump ne? Ko od njih predstavlja veću prijetnju svijetu? Odgovor uvijek ovisi o perspektivi moćnih, a ne o pravdi."

Ko je u slučaju djevojčica odlučio da su one legitimna meta? Zašto su ubijene?

Taj licemjerni svijet je koji svakodnevno drži lekcije o nekakvom međunarodnom pravu, poštivanju konvencija, vladavini prava... kao što reče Mirsad Alihodžić u filmu, "začepio nos da im ne smrdi i zatvorio vrata da ne vidi" kako Izrael i Amerika ubijaju djecu.

Problem međunarodnog prava nikada nije bio u tekstovima. Problem je u moći. Velike sile tumače norme, male ih osjećaju na svojoj koži. Sankcije se uvode selektivno, vetom se blokiraju rezolucije, presude dolaze prekasno. Pravda je luksuz rezervisan samo za moćne, dok slab i mali je plaćaju smrću. Licemjerje se skriva iza riječi i zakona, dok bombe padaju i dok svjetla medija ignorišu krv i suze.

Bosna i Hercegovina je rana koja je pokazala slabost sistema. Gaza je rana današnjice. Iran je upozorenje da svijet klizi prema logici sile. A u ovom trenutku, izraelsko-američka sila kaže da je opravdano ubiti 165 djevojčica dok sjede na času, a svijet šuti.

Svijet je odabrao profit i moć nad ljudskim životom. Svijet koji šuti pred ubijenim djevojčicama iz Minaba već je sahranio svoj obraz, čast i moral. Ili to nikada nije ni imao.

Kada sagledamo sve ono što se sada dešava i klizi se prema Trećem svjetskom ratu, kada osumnjičenog za ratne zločine Benjamina Netanyahua niko ne hapsi, kada svaki dan i nakon "primirja" u Gazi i dalje ubijaju, kada je napadnut Iran, ne možemo a ne zapitati se – kako bi da se ne daj Bože ponovi 1992-1995 završila Bosna i Bošnjaci?

Da li bi iko vidio kako nas ubijaju samo zbog imena ili bi pak navijali iz mondenskih ljetovališta ispijajući šampanjac i jedući kavijar i kladili se koliko će Bošnjaka dnevno biti ubijeno?

Mi smo imali Haški tribunal. Ma šta ko mislio o njemu, i ma koliko bilo razloga, a ima ih, da se govori o političkoj pristrasnosti u pojedinim slučajevima, dobili smo koliko-toliko pravde za žrtve. I na Međunarodnom sudu pravde u Hagu gdje je Srbija prva i jedina država u svijetu osuđena zbog kršenja konvencije o genocidu.

Hoće li Palestinci ikada doživjeti barem djelić pravde kao mi? Hoće li Iranci?