I dok se država raspada po svim šavovima, građane ubija tramvaj, političari se nadmudruju ko će prije dati ostavku, a na kraju razmišljaju kako da ostanu u tehničkom mandatu do izbora, dok svijetom haraju pošasti koje prijete da prerastu u Treći svjetski rat, običnom čovjeku za sreću ne treba mnogo.
Dovoljno je malo razbibrige, šetnje, sporta ili jednostavno trenutaka koji ga izvuku iz svakodnevne rutine, i svi ponovo stanu na noge, puni euforije bar nekoliko dana. Tome smo svjedočili i u petak, kada je naša košarkaška reprezentacija savladala nominalno slabiju Švicarsku i obradovala ispunjeni Mejdan, ali i stotine hiljada ljudi širom države i dijaspore. Atmosfera je bila zarazna, od navijača na tribinama, preko onih koji su pratili prenos kod kuće, do onih koji su vijesti dijelili na društvenim mrežama, dijeleći osmijehe i ponos.
Naravno, sportski uspjesi ne mogu riješiti privatne probleme, niti ubrzati proces rješavanja političkih ili državnih kriza, niti donijeti mir u svijetu, ali imaju svoju težinu. Oni olakšavaju svakodnevicu, daju ljudima elana da nastave raditi, idu na spavanje s osmijehom, a sutra ustanu spremni za nove obaveze. Daju im i zajedničku temu, bar na nekoliko dana, nešto što ih povezuje i podsjeća da nisu sami.
Tome smo svjedočili i od rata, u teškim momentima postratnog siromaštva, kada su pojedini sportisti poput Nene Markovića, Elvira Bolića i Nikole Prcea donosili sličnu radost. Danas tu ulogu preuzimaju Edin Džeko, Edin Atić, Aleksandar Lazić i brojni drugi, koji ponovo pokreću talas optimizma i zajedništva, makar na trenutak, u zemlji koja često zaboravlja da se smije i veseli.
U tim trenucima svi zaboravljamo probleme i strahove, i shvatimo da sreća ne mora biti velika, dovoljno je da neko uđe u dvoranu, da lopta pogodi koš, ode iza mreže na stadionu i da se zemlja na nekoliko sati osjeti ponosno i živo.