ŠPANSKI EL-PAIS PIŠE O 'CRVENOJ NOSTALGIJI': 'Ovako Bosna i druge zemlje profitiraju od komunističkog naslijeđa'
Bosna i Hercegovina, Srbija i Rumunija, zajedno s ostalim post-socijalističkim zemljama, koriste nostalgiju i "naslijeđe" bivših režima kako bi privukle turiste željne neobičnih iskustava. U ovim zemljama, socijalistički prostori se čuvaju i pretvaraju u Instagrammable lokacije gdje ljudi mogu doživjeti režime prošlosti, dok stručnjaci objašnjavaju zašto bivša Jugoslavija izaziva puno blaže uspomene u odnosu na brutalni komunizam, piše španski El-Pais.
Kontroverzna putovanja: Od diktature do Instagrama
Želite li zaviriti u prošlost? Preferirate li megalomaniju ili domaću intrigu? Želite li doživjeti svakodnevicu drugog doba... možda neke mračne epizode?
U Rumuniji postoji mnogo opcija. Možete posjetiti vilu komunističkog vođe Nicolaea Ceaușescua, Palatu parlamenta, ili čak zatvore koji su korišteni za slamanje disidentstva. Međutim, ako putujete u Srbiju, Hrvatsku ili Bosnu i Hercegovinu, iskustvo će biti paradoksalno: za razliku od mjesta gdje je Hladni rat ostavio neke od najgorih slika kraja 20. stoljeća, era jugoslovenskog vođe Josipa Broza Tita se posmatra s određenom blagonaklonošću.
Iako se radi o različitim slučajevima, sjenka totalitarizma i dalje se nadvija nad ovim istočnoevropskim nacijama. Ipak, komunizam nastavlja generisati prihode kroz turizam, što predstavlja još jedan obrt kapitalizma. Prema Katherine Verdery, američkoj antropologinji specijalizovanoj za post-socijalističko sjećanje, došlo je samo do promjene tona: «[Socijalizam u Istočnoj Evropi] je od ideologije prešao u emocionalni repertoar, onaj koji izražava i gubitak i pripadnost.»
«Nostalgija nije toliko želja za povratkom tom sistemu, već pokušaj da se razumije nedostatak stabilnosti, zajedništva i svrhe koji je uslijedio nakon njegovog kolapsa», piše ova stručnjakinja putem e-maila za EL PAÍS. Ona se referiše na teme koje je diskutovala u svojoj knjizi The Political Lives of Dead Bodies: Reburial and Postsocialist Change.
Nostalgija za Titom i Jugoslavijom
Ovaj fenomen obuhvata stvarnost s mnogo nijansi. Rumunski komunistički režim (1947–1989) — gdje su hiljade bile zatvorene ili ubijene, tortura je bila široko rasprostranjena u pritvornim centrima, a Securitate (tajna policija) je održavala masovni nadzor — ne može se porediti s režimom Tita (1943–1980) u bivšoj Jugoslaviji, koja se raspala između 1990. i 1992. godine.
Naravno, i u ovom konglomeratu zemalja dokumentovani su sukobi i epizode represije. Međutim, prekid Tita sa Staljinom i Sovjetskim Savezom doveo je do decentralizovanije strukture i veće kulturne raznolikosti. «Moramo praviti razliku između različitih vrsta nostalgije, kao i između različitih generacija», upozorava britanski sociolog Paul Stubbs, specijalista za Balkan. «Za one koji su proživjeli socijalističku Jugoslaviju, političko sjećanje — antifašizam, samoupravljanje ili Pokret nesvrstanih — isprepleteno je s emocionalnim [sjećanjem]. Ne radi se samo o Titu, već o sjećanju na eru koja se ne doživljava kao katastrofa.» Kuća cvijeća u Beogradu — mauzolej u kojem vođa počiva — srce je Muzeja Jugoslavije, najposjećenijeg muzeja u zemlji.
Danas se može doživjeti neoliberalno uranjanje u eru apsolutne kontrole. «Ljudima nedostaje ritam kolektivnog života, zajedničke rutine, duh zajedništva. Žude za teksturom običnog: redovima, uniformama, komšijskim prijateljstvima», napominje Ana Maria Luca, italijanska antropologinja koja se specijalizovala za migracije. Ta čežnja koju opisuje očigledna je čak i u barovima i objektima koji su ukrašeni sovjetskom ikonografijom: «Ljudi ne putuju samo da bi vidjeli historiju, već da bi je osjetili.»
Tanka linija između sjećanja i marketinga
Ali granica između sjećanja i merchandisinga postaje sve zamućenija. A era Instagrama je pojačala ovu estetiku: brutalistne zgrade, uniforme ili amblemi s čekićem i srpom prešli su put od slika povezanih s autoritetom do bezopasnih suvenira. «Naslijeđe je neka vrsta vizuelne vremenske mašine», zaključuje istraživačica, «i možemo stvari učiniti 'vintage' samo ako smo ih već prihvatili. Ono što još uvijek boli ne može biti estetski ugodno.» U određenim zemljama, međutim, čini se da se ova dva osjećaja mogu kombinovati.