Presudom Višeg suda u Beogradu Vladimir Kecmanović osuđen je na 14 godina i šest mjeseci zatvora, a njegova supruga Miljana na dvije godine i 11 mjeseci. Srpsko pravosuđe time je poslalo poruku koja odzvanja poput pucnja u praznoj sudnici, poruku da su za masakr u kojem je trinaestogodišnjak ubio deset i ranio šest osoba krivi isključivo njegovi roditelji. Ta presuda nije samo pravni presedan, ona je ogledalo jednog trulog sistema koji se vlastite odgovornosti oslobađa prebacujući krivicu na one koje je prethodno temeljito razoružao, piše Logično.
Od samog početka ovog sudskog procesa javnost je hranjena narativom o monstruoznim roditeljima koji su zanemarili dijete i ostavili mu oružje nadohvat ruke. Niko nije postavio pitanje gdje je to dijete provodilo većinu svog budnog vremena dok su roditelji radili. Današnja djeca od najranije dobi borave u vrtićima i školama po osam, devet, pa i deset sati dnevno, a upravo u tim institucijama grade svoj karakter, usvajaju vrijednosti i formiraju obrasce ponašanja. Tamo ih se uči radikalnoj individualnosti, tamo im se govori da prijave roditelje ako ovi povise glas, tamo im se serviraju ideje koje potkopavaju temeljne porodične veze. Kada sistem godinama razgrađuje autoritet majke i oca, a istovremeno ih ostavlja bez ikakvih mehanizama odgojne kontrole, s kakvim pravom ih onda isti taj sistem proziva za zločin?
Sudnica je otkrila potresne detalje koji ocrtavaju potpuni raspad jedne porodice. Prepiska između dječaka i majke, koja je započela još 2020. godine, pokazala je potpunu eroziju porodičnih odnosa. Dječak je majci napisao “Mrzim te”, a ona mu je odgovorila hladno i gotovo poslovno, moleći ga da je ne sramoti dok je u školi. Samo nekoliko dana kasnije majka je sinu poslala poruku koja je šokirala sudnicu, poruku koja glasi “Je*i se, sine”. Te tri riječi nisu samo dokaz loše komunikacije, one su krik jedne potpuno dezintegrisane porodice u kojoj više ne postoji nikakav odnos povjerenja, poštovanja, a kamoli ljubavi. Međutim, to je ujedno i krik generacije roditelja koji su ostavljeni na cjedilu, bez podrške, bez alata i bez autoriteta koji im je sistem oduzeo.
Zločin koji se dogodio 3. maja 2023. u beogradskoj osnovnoj školi Vladislav Ribnikar nije djelo jednog dječaka niti samo njegovih roditelja. To je krvavi epilog desetljeća sistemskog uništavanja svih vrijednosti na kojima je počivalo zdravo društvo. Dok su generacije odrastale na Branko Kockici i Profesoru Baltazaru, znale su za suosjećanje i zajedništvo. Današnje generacije odrastaju na Squid Gameu gdje je ubijanje zabavna igra i gdje je ljudski život sveden na nulu. Advokati su otkrili da je dječak noć uoči masakra, dok je u sobi s njim bila mlađa sestra, na internetu gledao eksplicitne sadržaje koji uključuju ljude i životinje. Roditelji očito nisu imali nikakvu kontrolu nad time što im sin radi u svojoj sobi, ali pitamo se koliko današnjih roditelja uopće može kontrolisati digitalni život svoje djece koja su od malih nogu prepuštena ekranima.
Goran Petronijević, advokat oštećenih porodica, naglasio je da se dijete ne rađa kao zločinac i da bi sve možda bilo drugačije da je otac dječaka sina vodio na liturgiju umjesto u streljanu. To je tačno, ali ovo nije samo priča o jednom ocu i njegovom izboru između crkve i streljane. Ovo je priča o sistemu koji je sistemski uklanjao duhovnost iz života ljudi, koji je ismijavao tradicionalne vrijednosti i koji je stvorio društvo u kojem je profit jedino božanstvo. U takvom okruženju porodica je postala tek potrošačka jedinica, a djeca samo još jedan projekat koji treba isfinansirati. Kada se roditelji bore za golu egzistenciju, radeći od jutra do mraka, ko onda odgaja njihovu djecu?
Završne riječi porodica ubijenih parale su srca prisutnih u sudnici. Dragana Anđelković, majka ubijene Mare, kroz suze se prisjetila kako je kćerku posljednji put vidjela u mrtvačnici sa šest prostrijelnih rana, od kojih je jedna bila u srcu. Nina Kobiljski, majka ubijene Eme, ispričala je kako su na sprovodu kćerke trakom za kosu sakrili ranu od metka na glavi. Te riječi nisu samo lične tragedije, one su optužnica protiv cijelog jednog društva koje je zakazalo na svim nivoima. Škola nije prepoznala alarmantne signale, sistem socijalne zaštite nije reagovao, a šira zajednica je zatvarala oči pred očitim znacima raspada koji su se nadvijali nad tom porodicom i nad tom školom.
Posebno je groteskna činjenica da je ovo druga prvostepena presuda u ovom predmetu. Apelacioni sud u Beogradu već je jednom ukidao prvostepenu presudu kojom su Kecmanovići bili osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne i naložio ponovno suđenje. Glavni javni tužilac Višeg javnog tužilaštva u Beogradu Nenad Stefanović u završnoj je riječi predložio maksimalne kazne, 14 godina i 11 mjeseci za oca te tri godine za majku. S druge strane, odbrana je tražila oslobađajuće presude, tvrdeći da navodi iz optužnice nisu dokazani. Cijeli taj pravni vrtuljak odvlači pažnju od suštinskog pitanja: je li moguće da jedno društvo toliko zakaže na svim poljima, a onda svu krivicu svali na dvoje ljudi koji su i sami proizvod tog istog raspada?
Tužilac Stefanović poručio je da je zakon upravo zato i propisao posebnu odgovornost roditelja, koji imaju ne samo zakonsku već i moralnu obavezu odgajati i usmjeravati svoje dijete. No, to je licemjerno dok isti zakon roditeljima ne daje nikakve stvarne mehanizme da tu odgovornost i provedu. Dječak u vrijeme zločina nije imao ni četrnaest godina i po zakonu nije krivično odgovoran, pa je nakon privođenja smješten u posebnu psihijatrijsku ustanovu gdje je i dalje pod nadzorom. Umjesto da se sistem zapita kako je moguće da trinaestogodišnjak počini ovakav masakr, on se okomio na najlakše mete, na roditelje koji su, doduše nesavršeni i nesposobni, ali i sami slomljeni životom u društvu koje ih je odavno napustilo.
Ninela Radičević, majka ubijene Ane Božović, izjavila je kako osjeća da njezinu kćerku nije ubio dječak, već Vladimir i Miljana Kecmanović svojim odgojem. Taj stav je ljudski potpuno razumljiv u trenucima neizmjerne boli, ali istina je mnogo slojevitija i bolnija. Pravni zastupnik porodice Martinović pročitao je potresno pismo starije sestre ubijene Katarine u kojem stoji da je Katarina ponijela keks, a on metke. Taj kontrast jezivo sažima svu grotesknost situacije u kojoj živimo, situacije u kojoj djeca više ne znaju razlikovati dobro od zla jer im to niko nije ni pokazao. Suzana Čikić Stanković, majka ubijenog Andrije, otkrila je da joj je Miljana Kecmanović tokom suđenja u sudnici dobacila “Sram te bilo”. Ta rečenica, izgovorena u sudnici pred majkama ubijene djece, dovoljno govori o potpunom odsustvu kajanja i elementarne ljudskosti, ali i o potpunoj nemoći roditelja koji više nemaju nikakve alate za komunikaciju, ni sa svojom djecom, ni s ostatkom svijeta.
Advokat Marko Janković istakao je potpuno odsustvo odgovornosti oca i poručio da je sramota da glava porodice ne krivi samog sebe. Vladimir Kecmanović će, ako kazna ostane ovakva, odslužiti tek godinu i dva mjeseca zatvora po svakoj žrtvi. Ta brojka je okrutna i nepravedna, ali sama činjenica da se roditelji sudski gone za djela svog djeteta postavlja opasan presedan. Gdje prestaje odgovornost roditelja, a gdje počinje odgovornost društva, države, obrazovnog sistema i medija? Hoće li ubuduće svaki roditelj čije dijete pogriješi završiti na optuženičkoj klupi dok pravi krivci i dalje nesmetano truju generacije mladih ljudi?
Radica Vlahović, sestra ubijenog zaštitara Dragana Vlahovića, prisjetila se brata kao čovjeka koji je volio djecu i istakla da joj snagu daju majke stradalih koje se drže dostojanstveno, bez ijedne ružne riječi upućene optuženima. To dostojanstvo usred nezamislivog bola možda je jedina svijetla tačka u ovoj potpunoj tragediji. Presuda koja je izrečena neće vratiti mrtvu djecu i neće izliječiti rane koje su ostale na dušama njihovih porodica. Ona će možda donijeti tek privid pravde i na trenutak utažiti bijes javnosti koja traži krivca. Pravi krivci su mnogo dublji i mnogo sistematičniji nego što to ijedna sudska presuda može dosegnuti. To je cijeli jedan vrijednosni sistem koji se urušio i pod svojim ruševinama pokopao generacije mladih ljudi koji više ne znaju razlikovati dobro od zla. Osuditi roditelje za djelo dječaka kojeg je odgojilo dekadentno i korumpirano društvo nije pravda, to je obična sramota.
Za kraj se pitamo, ko će čuvati drugo dijete porodice Kecmanović, koje će ostati bez roditelja?
