SCHMIDTOVE 'IGRE PRIJESTOLJA': Kako je od HDZ-a i Čovića napravio fiks na bh. političkoj sceni

HDZBiH, kako je to u nekoliko navrata izjavio predsjednik SDA Bakir Izetbegović jeste „fiks“ na bh. političkoj sceni. Ne zato što to Izetbegović ili neki drugi stranački zvaničnik želi. Ili pak zato, kako mu to politički protivnici imputiraju da "pruža ruku Draganu Čoviću" kako bi osigurao da SDA nakon Općih izbora ove godine uđe u vlast, piše Stav.ba.

Nije stranka na čijem je čelu Dragan Čović postala nezaobilazan faktor isključivo zahvaljujući izbornim rezultatima ili pak njihovoj političkoj vještini ili nečijim interesima da se dočepa fotelja.

Današnja pozicija HDZ-a rezultat je kombinacije etničkog monopola i međunarodnog intervencionizma na Ustav Federacije BiH oličenog u odlukama visokog predstavnika Christiana Schmidta iz 2022. godine. I prije Schmidtovih intervencija, HDZ BiH je imao snažan položaj zahvaljujući nekoliko faktora - gotovo potpunoj kontroli hrvatskog biračkog tijela, fragmentaciji političke scene među Bošnjacima i postojećim mehanizmima zaštite vitalnog nacionalnog interesa.

Međutim, taj položaj nije bio apsolutan. Postojala je ustavna i politička mogućnost da se vlast u Federaciji BiH formira bez HDZ-a, naročito kroz kombinaciju većine u Zastupničkom domu i fleksibilnijeg sastava Doma naroda. Upravo je ta mogućnost predstavljala prijetnju dugoročnoj strategiji HDZ-a i Dragana Čovića, čiji je cilj bio osigurati trajnu pregovaračku dominaciju, neovisno o izbornim rezultatima.

Schmidtove odluke, nametnute u izbornoj noći 2022. godine, predstavljaju strukturni zaokret u političkom sistemu Federacije BiH. Iako formalno obrazložene potrebom za "funkcionalnošću" i "deblokadom institucija", njihove stvarne posljedice bile su duboko političke. Povećanjem broja delegata sa dotadašnjih 58 na 80, i dodatnim naglašavanjem etničkog principa, Dom naroda je pretvoren u centralno mjesto političke moći, dok je Zastupnički dom faktički degradiran.

Time je HDZ, kao jedina stranka s potpunom kontrolom Kluba Hrvata, dobio stalni veto nad izvršnom vlašću, bez obzira na svoju snagu u Zastupničkom domu. Tako je Schmidt pogazio volju građana izraženu na izborima.

Indikativno je kako je visoki predstavnik, a kako nam je to svima naknadno bezsupješno pojašnjavao, isključivo samo prostor entiteta FBiH prepoznao kao prostor u kojem se dešavaju određene diskriminacije i u kojem postoji nepoštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, a na kojem bi se trebale implementirati neke od presuda kojima se otklanjuju veoma bitne diskriminacije koje postoje u političkom životu FBiH.

Ignorisao je već postojeću asimetruju Dom naroda FBiH – Vijeće naroda Rs-a. Baš kao što Srećko Šojić kaže "u naše preduzeće cvjeta cvijeće". Tako se Schmidt odnosio i ponašao, a i danas to isto radi, kada je riječ o manjem bh. entitetu. Tamo valjda Bošnjaci i Hrvati nisu diskriminirani, pa nije bilo nikakve potrebe da interveniše na Ustav Rs-a.  

Ignorisao je visoki predstavnik i presude Evropskog suda za ljudska prava u Strasborugu, a svojim odlukama tretirao samo presudu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu "Ljubić". Napomenimo da je Schmidt tada rekao da je "Ljubić" završen slučaj, ali Čović i njegov HDZ i dalje insistiraju na tome tražeći izmjene Izbornog zakona BiH i pozivajući se na ravnopravnost, na majorizaciju...

Schmidtovi amandmani uveli su rokove i mehanizme koji naizgled ubrzavaju proces formiranja vlasti, ali u praksi favorizuju stranke koje imaju potpunu dominaciju unutar jednog konstitutivnog naroda. U hrvatskom političkom korpusu takva stranka je isključivo HDZ BiH. Ovim je institucionalno nagrađen politički monopol, dok su alternativne hrvatske političke opcije (iako su slabašne i malo ih je) dodatno marginalizirane. Rezultat Schmidtovih intervencija nije stabilniji sistem, već cementiranje etničkog modela vlasti.

Šta to znači u praksi?

HDZ BiH više ne mora osvajati široku podršku birača, nuditi politički program koji nadilazi etnički okvir, a niti biti konstruktivan partner. Zbog Schmidtovih intervencija moć HDZBiH sada proizlazi iz ustavne pozicije, a ne iz demokratskog legitimiteta. Time je stvoren presedan u kojem jedna stranka postaje trajni "čuvar vrata" vlasti, što dugoročno destabilizira politički sistem i produbljuje nepovjerenje među građanima.

Schmidtove odluke reflektuju širi pristup međunarodne zajednice koja stabilnost shvata kao dogovor etničkih elita, a ne kao izgradnju demokratskih institucija. Takav pristup zanemaruje dugoročne posljedice, a to su jačanje autoritarnih lidera i slabljenje građanskog koncepta.

Umjesto smanjenja etničkih tenzija, ovakav model ih institucionalizira i čini trajnim. Schmidtove odluke iz 2022. godine, predstavljaju jedan od najdubljih i najkontroverznijih zahvata u ustavno-politički poredak Federacije BiH nakon Dejtona. Iako su obrazlagane potrebom za "funkcionalnošću", njihove posljedice su strukturne i direktno utječu na izborni proces 2026. godine, unaprijed oblikujući političke odnose moći.

Visoki predstavnik je tako pod direktnim utjecajem Zagreba, a što je hrvatski premijer Andrej Plenković i potvrdio u nekoliko navrata, legitimirao politički monopol HDZ-a. U takvom sistemu, izbori 2026. godine gube svoju suštinsku funkciju. Ključ vlasti ostaje izvan izbornog procesa, u Domu naroda, gdje su odnosi snaga unaprijed poznati.

Schmidtovim odlukama HDZ više ne mora pobijediti na izborima, širiti biračku bazu, niti dokazivati političku relevantnost programom. Moć ove stranke na čijem je čelu doslovno je ugrađena u ustavni mehanizam, što znači da se vlast može formirati samo uz pristanak HDZ-a i Čovića. To nije stvarna politička snaga to je institucionalna privilegija koju im je darovao Schmidt.