Ne postoji veća hereza od one koja se pravi svetijom od same vjere. A opet, živimo u vremenu u kojem religija više nije duhovni put, nego scenska rekvizita iskorištena kao politički alat, moralni štap, i sve češće kao jeftina pirotehnika za izazivanje panike. Zloupotreba povika „Allahu ekber“ ili parola „S verom u Boga“ postale su čak i groteskne verzije svojih plemenitih iskona.
Rasklimavanje stvarnosti
Uzmimo onu časnu koja je samu sebe izbola nožem pa saopćila da je kriv „musliman kojeg je iznervirao krst oko njenog vrata“. To je performans koji nije samo opskuran nego duboko demonski. Ne zato što je upleteno ime Boga, nego zato što je istina žrtvovana na oltaru čistog, proračunatog zla. Satanizam nije pentagram, crne svijeće i koze koje bleje u podrumu; satanizam je namjerna zabluda, svjesno sijanje smutnje, podmetanje otrova u bunar iz kojeg cijelo društvo pije.
Isto vrijedi i za „Gospu koja klanja“, onu AI fabrikaciju namijenjenu da uvrijedi i izazove kolektivni nervni slom. To nije religija. To nije umjetnost. To nije ni provokacija. To je metod. Cilj. Rasklimavanje zajedničke stvarnosti. Podmetanje da se ljudi posvađaju oko prikaza koji ne postoji, oko slike koju je izmislila mašina, ali je opet nastala po parametrima koje je neko – u ime (nekog) boga – zadao i koju su itekako jedni spremni braniti, a drugi napadati kao da je riječ o svetogrdnoj fresci u samim stijenama Sinaja.
A zatim, tu je i trenutak koji ne traži reinterpretaciju: monstrum, odjeven u religijski ili ideološki kostim moći, koji je u ime države i ideologije ili „višeg cilja“ uzeo trogodišnje dijete i mlatnuo o patos. Bez religije, bez svetog imena, a opet naravno isti princip. Namjera, simbolika i brutalnost u službi moći. To je latentni satanizam u najčistijem obliku: čin koji razara nevinost i stvara paniku, sve u ime nečeg što se sveto oblači i legitimizira.
Savremeni idolopoklonici nose razne uniforme: kipu, habit, krst/tespih na retrovizoru ili u džepu... Ali njihov bog nije Bog. Njihov bog je smutnja. Strah je njihova doktrina, a uvreda njihova liturgija. Oni obožavaju znak, simbol i ritual, a ne poruku i Onoga koje ju je poslao! Obožavaju religiju, a ne Boga. A obožavanje religije je, zapravo, najsofisticiraniji oblik idolopoklonstva: upravo ono od čega nas svaki sveti tekst, bez izuzetka, upozorava da bježimo.
Nije mač nego „share“
Jer čim ti ritual postane važniji od čovjeka, čim ti simbol postane važniji od istine, čim ti pripadnost postane važnija od savjesti – ti više ne služiš Bogu, nego njegovoj suprotnosti.
Sotona digitalnog doba nema rogove; ima algoritme. Njegov glavni alat nije mač nego „share“. On ne ruši vjeru, on je prepunjava bizarnim imitacijama dok ne postane njena izvitoperena verzija ili karikatura. A kad se vjera pretvori u oružje, onda više nije vjera, već propaganda.
Zato je današnja najveća moralna dužnost vrlo jednostavna: ne klanjati se religiji. Klanjati se istini. Jer istina je jedini oltar pred kojim čovjek može kleknuti a da ne izgubi obraz.
Sve drugo je, bez obzira u kakvo se sveto ruho obuklo, čisti, beskrupulozni satanizam.
Sotona digitalnog doba nema rogove; ima algoritme. Njegov glavni alat nije mač nego „share“. On ne ruši vjeru, on je prepunjava bizarnim imitacijama dok ne postane njena izvitoperena verzija ili karikatura
Savremeni idolopoklonici nose razne uniforme: kipu, habit, krst/tespih na retrovizoru ili u džepu... Ali njihov bog nije Bog. Njihov bog je smutnja.