Sanja Savić Milosavljević: Tragala sam za svjetlošću zajedno sa svojim junacima

Često mi se dešavalo sa nekim ranijim djelima da dobijam pozitivne kritike sa samo jednog dijela geografskog područja sa kojeg vučem korijene, a o kojem, u krajnjoj instanci, i pišem. Za ostatak podneblja kao da bi knjige ostajale zaključane.

Rekla je ovo za "Glas Srpske" Sanja Savić Milosavljević komentarišući koliko joj znači što je postala laureat nagrade "Momo Kapor" za svoj roman "Martin udio", koji već godinu dana serijski prate nagrade.

Kako svestrana umjetnica kaže, ova nagrada nova je potvrda da je njen roman nakon nagrade "Beogradski pobjednik" i Nagrade Udruženja književnika RS uspio da otključa još jedno jezičko-geografsko područje.

- Sa druge strane, s obzirom na to da i mene interesuju različiti pristupi i pravci u književnosti (od stvarnosne proze, preko eksperimentalne drame pa sve do savremenih bajki), nekako me ne čudi što se moja trenutna preokupacija nije uvijek poklapala sa ukusom/očekivanjima čitalaca. Ali vrijeme prolazi, samim tim prosijava sve ono što nije dobro pa tako i stil sazrijeva i ostaje samo ono što mi je suštinski bitno. Moguće je da se takvo zrenje dogodilo sa "Martinim udjelom - rekla je Savić Milosavljević.

GLAS: Bilo bi besmisleno reći da se pisac ne nada uspjehu svog djela, prije svega u smislu čitanosti, ali da li Vas je iznenadila ovako sjajna reakcija na ovaj roman, koji nije izašao za velike izdavačke kuće, već za Vaš "Bedem" i objektivno gledano nema popularnu "trendovsku" temu za književne žirije, a uspio je da pomiri prilično različite grupacije, kako strukovne, tako i čitalačke unutar srpske književne scene.

SAVIĆ MILOSAVLjEVIĆ: Ako pogledate moju biografiju, vidjećete da mi je granica ugrađena u samo bivstvo, od one geografske, koja se rađala dok sam pravila prve korake, preko istorijskih, tehnoloških. Devedesete jesu bile nestanak novog svijeta i stvaranje nečeg drugog u svakom pogledu. Vi kao dijete imate potrebu da te razlike pojmite, zagrlite, prihvatite i pomirite. Sigurno je da se ta podjela odrazila na ono što pišem.

GLAS: Ovih dana roman će dobiti jedno jednako važno priznanje, zaživjeće na sceni Nacionalnog teatra Republike Srpske. Pisali ste za teatar, da li ste za "Martin udio" imali unaprijed ideju da zaživi na pozorišnim daskama i kako Vam kao autoru djeluje proces koji se trenutno odvija sa Vašim tekstom u NPRS?

SAVIĆ MILOSAVLjEVIĆ: Za ideju postavke "Martinog udjela" na scenu zaslužan je umjetnički direktor Ljubiša Savanović, koji je direktorici Narodnog pozorišta Republike Srpske Dijani Grbić preporučio ovaj roman. Oboma sam neizmjerno zahvalna, Ljubiši na energiji koju je uložio da realizacija bude pokrenuta, a Dijani na trudu da ovaj tekst dobije odlične uslove, kao i na tome što je angažovala sjajan autorski tim na čelu sa rediteljem Nikolom Bundalom. "Martin udio" je na mahove kontemplativna knjiga i nisam slučajno izabrala da tu priču prvobitno izvedem baš u prozi. S obzirom na to trebalo je dobro da se pomučim da iz teksta (u cjelini) izvučem ono najdramskije, ne bi li mogla da zaživi i na pozorišnim daskama. S nestrpljenjem i radošću očekujem premijeru.

GLAS: Radili ste kao scenarista na adaptaciji književnih djela. Gledano s tim iskustvom u biografiji, kada je u pitanju "Martin udio" da li biste prepustili nekom drugom da radi filmsku adaptaciju i pod kakvim biste uslovima uopšte pristali na filmsku adaptaciju, tj. da li ste od onih autora koji se drže zaštitnički prema svom djelu ili ste spremni na rizik drugačijeg viđenja?

SAVIĆ MILOSAVLjEVIĆ: To dvoje ne mora nužno da isključuje jedno drugo. Uvijek kada pisac predaje svoje djelo reditelju, strepi od ishoda. Mislim da je to potrebno, možda čak i poželjno, jer će i reditelj sa većom odgovornošću pristupiti tekstu. Takođe sasvim je prirodno da mlad pisac na početku svog rada ima određena očekivanja, koja ne bivaju uvijek ispunjena. Sa druge strane, nekad dobije nešto što nije očekivao, možda ni zaslužio. Ako postoji neka sigurnost u pisanju, kako vrijeme prolazi ona se ogleda u znanju da ne može svaki tekst biti onakav kakav bismo željeli da bude. Što se konkretno tiče scenarija za "Martin udio", on je već napisan, s obzirom na to da sam dobila podršku Audio-vizuelnog centra Republike Srpske na konkursu za razvoj dugometražnih scenarija. Naravno da bih voljela da se realizuje, ali to nekad ponajmanje zavisi od želja scenariste.

GLAS: Sam roman na određeni način tematski se bavi nacionalnom istorijom srpskog naroda u 20. vijeku, ali ne kroz prizmu istorijskih velikana ili javnih ličnosti, već kroz glas običnog čovjeka, beznačajnog za istoriju kao nauku. Glasom seoske krojačice iz Like, sarajevskog šofera i mlade strip-autorke u Beogradu, ali ti glasovi se polako stapaju u vezu, koja je mnogo dublja od zapleta jedne slučajne pripovijesti. Zašto ste odlučili da izvučete pred javnost sudbine ljudi nevažnih za velike istorijske knjige, ali važnih za Vas, ali po svemu sudeći i za Vaše čitaoce?

SAVIĆ MILOSAVLjEVIĆ: Bela Hamvaš je u svojoj "Teoriji romana" govorio upravo o tome, kako je zadatak romana, pa i jedna od njegovih osnovnih karakteristika, upravo to što će dati mogućnost pričanju "intimnih" istorija, onih koje su ostale nevidljive točku istorije.

Osim što se odupire prolaznosti, zadatak književnosti može da bude upravo u tome da ispravlja nepravde i nerijetko biva da su velika djela upravo o onim malim ljudima, koji žive svoje živote paralelno sa istorijom koja ima važnije planove. To nije nužan uslov da bi djelo bilo dobro (sjetimo se Šekspira i njegovih likova vladara!), ali sigurno je da će današnji čitalac s radošću pročitati knjigu u kojoj se radi o njegovom komšiji, rođaku, nekom bliskom, jednom od nas. To svakako pruža jedan novi uvid u život.

GLAS: S obzirom na Vaš rad u svijetu stripa, bilo je jasno da će nametnuti pitanje autofikcije u tekstu. Koliko je to Vaše iskustvo pisanja stripova i televizijskih scenarija doprinijelo evidentnoj filmičnosti romana u kojem imamo scena koje kao da su istrgnute iz neke filmske dramedije na tragu Slobodana Šijana ili Branka Bauera?

SAVIĆ MILOSAVLjEVIĆ: Lijepo zvuči da pročitam o svom životu u svijetu stripa, ali to iskustvo je ipak, barem za sada, dosta oskudno. Ono za sada uključuje samo saradnju sa paljanskim strip-crtačem Peđom Ikonićem (adaptacija Petra Kočića), koji je još u procesu, kratki strpi "Lenka" koji je nacrtala Jana Vuković i kratki strip "Kao da ne bismo", koji sam sama crtala i objavila u časopisu "Parabellum". Jedan strip sam tek počela da radim kada sam shvatila da ću misli ipak bolje iskazati u romanu. Tako da "Martin udio" može da se smatra i krunom mog stripskog poraza. Ipak ta struktura "montažnog" pripovijedanja ostala je organski ugrađena u tkivo romana pa može biti da mu je to postalo i kvalitet.

GLAS: Kada pominjemo dramu i komediju, pisac i dramaturg Dušan Kovačević je jednom prilikom rekao da je dramedija ultimativni srpski žanr u 20. vijeku, ali koliko ste svjesno koristili obrasce komedija kao uvod u roman da biste u drugom dijelu dolaskom drame ili bolje rečeno tragedije doslovno emocionalno zbrisali nespremnog čitaoca sa onim što će snaći Vaše junake, posebno Martu?

SAVIĆ MILOSAVLjEVIĆ: Primijetila sam da je scenaristima, piscima uopšte, dosta teško da govore o žanrovskoj pripadnosti svog djela, dok je rediteljima, kao umjetnicima koji djelo treba da prenesu na scenu i protumače, razmišljanje o žanru jedan od najzanimljivijih dijelova procesa. Moguć razlog za to je što su pisci mnogo više vezani za neposredan život iz kojeg crpe građu, dok se reditelji uključuju u vrijeme kada je struktura već "otrgnuta" od života, a oni su dužni da sagledaju djelo u cjelini. Tako i ja nisam bila svjesna tog humora opisujući likove, a ponegdje sam ga dodavala naknadno, praveći makar i uzaludnu ravnotežu sa tragičnim događajima, podražavajući valjda na taj način i sam život.

GLAS: Martina sudbina dostojna je epske poezije ili grčkih tragedija, žena kojoj su istorija, ideologije i politike uzimale jednog po jednog člana porodice, ali koja se ipak ispravlja nakon tih lomova i opstaje noseći svoje breme stoički, sposobna da svoja sjećanje oboji pozitivnim tonovima? Da li ste ponekad pomislili tokom pisanja: "Da nisam malo pretjerala kod Marte" ili je njen udio prosto bio zapisan?

SAVIĆ MILOSAVLjEVIĆ: Ne, baš naprotiv. Životne priče od kojih sam kretala u imaginaciju ponekad su bile toliko teške da sam osjećala da umjetnost, barem ona koju ja umijem da napišem, ne može to da izdrži. Pa sam ublažavala, prekrajala, tragala za ikakvom svjetlošću zajedno sa svojim junacima. Tako je nastala Marta.

GLAS: Za kraj, roman je postigao veliki uspjeh, objavljen je i za velikog izdavača "Lagunu", nagrade drže i dalje pažnju na njemu, tu je sad i pozorišna adaptacija. Koliko Vam je taj širi fokus postao neka vrsta opterećenja/izazova za dalji rad i čim se trenutno bavite?

SAVIĆ MILOSAVLjEVIĆ: Počela sam da pišem novi roman. Sigurno je da je odgovornost veća uz znanje da će sigurno biti čitaniji od knjiga nastalih prije "Martinog udjela". Pa ipak, nije veća od straha od praznog papira koji je jednako jeziv kada pišete prvo i posljednje djelo. Možda je u tome spas.

GLAS: Pomenuli smo jezik Vaših junaka Marte, Ivane i Dušana, koji govore autentičnim jezikom u odnosu na svoje porijeklo i nivo obrazovanja. Koliko je bilo teško pomiriti u jedinstvenu književnu cjelinu seoski jezik Like, sarajevski šoferski dijalekt i govor studentkinje intelektualca, a da djeluje kao jedan roman, a ne spoj tri različita?

SAVIĆ MILOSAVLjEVIĆ: Koliko god da je meni kao piscu možda bilo zahtjevno da definišem te različite jezike, prilično sam sigurna da je čitaocu olakšano čitanje upravo zahvaljujući toj dijalekatskoj obojenosti. Za razliku od vizuelnih medija, književnost slikom barata samo posredno, kroz jezik, a dijalekat je prečica prema stvaranju zvuka, samim tim i slike koju čitalac zamišlja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.