Rade do iznemoglosti: Plata jedva za preživljavanje

BANJALUKA - U tekstilnoj industriji BiH, u kojoj više od 80 odsto radne snage čine žene, radni dan za hiljade radnica počinje mnogo prije fabričke smjene, a završava se dugo nakon nje, uz minimalne plate, visoke norme i stalan strah od gubitka posla.

Za mnoge radnice dan počinje već u 4.30 ujutro, često u mjestima udaljenim više od 50 kilometara od fabrike. Prije polaska na posao moraju obaviti kućne obaveze, namiriti stoku, pripremiti porodicu i tek onda krenuti ka pogonu, gdje ih u sedam časova čeka mašina i norma koja određuje cijeli njihov dan.

Istraživanje pokazuje da se radnice u fabrikama širom BiH suočavaju sa sistemskim kršenjima radnih prava, od pritisaka na prekovremeni rad, koji je često „dobrovoljan“ samo na papiru, do zloupotrebe ugovora na određeno vrijeme, koji ih drže u stalnoj nesigurnosti. Uz plate koje su uglavnom oko minimalca, mnoge od njih ne razmišljaju o napredovanju, već isključivo o tome kako da sačuvaju posao i prežive mjesec.

Jedna od radnica, koja je insistirala na anonimnosti, kaže da je najteže kada im se saopšti da je prekovremeni rad dobrovoljan, a svi znaju da će poslodavci zapamtiti svakoga ko odbije. Upravo strah od otkaza, pritisaka i kažnjavanja razlog je što većina žena ne želi javno da govori o uslovima u kojima radi.

Sagovornici iz sindikata i organizacija koje su istraživale stanje u proizvodnom sektoru u kojem dominira ženska radna snaga upozoravaju da se, uprkos hroničnom nedostatku radnika, položaj radnica suštinski ne mijenja. Plate ostaju niske, norme visoke, a kolektivni ugovori rijetki, što poslodavcima omogućava gotovo potpunu kontrolu nad uslovima rada.

Predsjednik Udruženja za socijalni, kulturni i kreativni razvoj „Zora“ Armin Šestić, čija je organizacija, zajedno sa Helsinškim parlamentom građana Banjaluka i Clean Clothes Campaign, radila istraživanje o stanju u tekstilnom i obućarskom sektoru, ističe da se radi o industriji koja se oslanja na izrazito žensku radnu snagu, sa slabom pregovaračkom moći i poslovnim modelom koji konkurentnost gradi na niskim troškovima rada.

Prema njegovim riječima, žene nose najveći dio proizvodnog rada u industriji koja je i dalje važna za izvoz i zapošljavanje, posebno u manjim sredinama gdje nema mnogo alternativnih poslova. Istraživanje je pokazalo da su žene najčešće zaposlene u direktnoj proizvodnji kao operaterke šivaćih mašina, radnice na sastavljanju, lijepljenju, montaži, krojenju, završnoj obradi i kontroli kvaliteta.

Poseban problem predstavljaju ugovori na određeno vrijeme, koji radnice drže u stanju stalne neizvjesnosti. Mnoge od njih opisuju takav radni odnos kao neprestan osjećaj da su „na probi“. Tamo gdje postoji veći broj ugovora na neodređeno vrijeme i jači sindikat, osjećaj sigurnosti jeste nešto veći, ali ni tada nije potpun, jer je sektor izložen padu narudžbi i zatvaranju pogona.

Radna sedmica formalno traje 40 časova, koliko zakon propisuje, ali je u praksi prekovremeni rad redovna pojava. Bilježe se radne sedmice od 45, pa i do 55 časova, radne subote, a povremeno i nedjelje. Poslovi su fizički veoma zahtjevni, repetitivni, a pritisak na radnice pojačava se kako pristižu nove narudžbe i skraćuju se rokovi.

Šestić upozorava da radnice govore o visokim temperaturama, slaboj ventilaciji, glavoboljama, oticanju nogu, hroničnim bolovima u leđima i zglobovima, problemima sa vidom, kao i iritacijama kože i disajnih puteva tamo gdje se koriste ljepila i hemikalije. Dodaje da, s obzirom na to da žene i van posla često nose veći teret brige o domaćinstvu, djeci i starima, isti uslovi rada na njih ostavljaju teže i dugoročnije posljedice.

Jedan od najsurovijih mehanizama pritiska u ovom sektoru jeste sistem takozvanih „normirovanih minuta“. U tekstilnoj industriji vrijeme se, kako navodi istraživanje, ne mjeri klasičnim satima, već brojem minuta u kojima je radnica u „čistom radu“ – dok igla prolazi kroz materijal, dok se vrši konkretna operacija šivenja, lijepljenja ili obrade. Sve ostalo, od promjene konca i podešavanja mašine, do odlaska u toalet i kratkog predaha, ne ulazi u taj obračun.

Prosječan učinak koji radnica može postići u realnim uslovima iznosi oko 7.000 normirovanih minuta mjesečno. Međutim, od njih se u praksi traži 9.000, pa čak i 10.000 minuta. Kada se ta matematika prevede u svakodnevicu, to znači da bi radnica, da bi stigla do 10.000 minuta u prosječnom mjesecu, morala da provodi oko sedam i po časova dnevno u apsolutno neprekidnom „čistom radu“, što praktično ne ostavlja prostor za bilo kakve ljudske pauze.

Razlika između ostvarenih 7.000 i traženih 10.000 minuta predstavlja dodatnih 3.000 minuta, odnosno oko 50 časova čistog rada više u jednom mjesecu. To je, praktično, jedna dodatna radna sedmica koju radnica mora „izmisliti“, a da bi to postigla u okviru redovnog radnog vremena, morala bi povećati brzinu rada za gotovo 45 odsto.

Radnice svjedoče da su upravo zbog takvih zahtjeva prinuđene da ostaju duže na poslu, rade vikendima i nose teret posla koji se ne može iznijeti bez ozbiljnih posljedica po zdravlje. Jedna od sagovornica kaže da najviše brine kako da sačuva postojeći posao, a ne kako da dobije bolju poziciju. Najljepši trenutak, kako je rekla, jeste kada plata legne na vrijeme i kada zna da tog mjeseca neće morati pozajmljivati novac.

Slično govori i druga radnica, koja navodi da su u fabrici najčešće teme to ko će ostati, ko će dobiti novi ugovor na određeno, a ne ko će nešto novo naučiti ili napredovati. Posebno teško pada rad u uslovima visokih temperatura, kada, kako kaže, moraju raditi istim tempom kao da je sve normalno.

Predsjednica Sindikata tekstila, kože, obuće i gume Federacije BiH Zekira Nadžak kaže da su previsoke norme, male plate i veliki pritisci razlozi zbog kojih radnici, posebno mlađi, napuštaju ovu industriju.