PROPAST KOKSARE I ŽELJEZARE: Industrija se gasi, vlast piskara po Facebooku

Bosanskohercegovačka privreda već godinama živi u stanju hronične neizvjesnosti, ali rijetko kada se ta neizvjesnost tako jasno ogoli kao u slučaju dvije velike industrijske kompanije čije sudbine ovih dana pune naslovnice. S jedne strane je Koksara Lukavac, strateški važan proizvođač koksa sa oko 800 zaposlenih, čiji su radnici stupili u generalni štrajk zbog enormnih dugovanja i višegodišnjih gubitaka.

S druge strane je industrijski lanac u kojem ta koksara ima ključnu ulogu, prije svega ArcelorMittal Zenica, kao najveći potrošač njenog proizvoda. Između ta dva sistema pojavljuje se i ime Pavgord, privatne grupacije čije se namjere, uloga i dugoročna strategija sve češće dovode u pitanje, piše Bosna.hr.

Koksara Lukavac danas je paradigma problema bh. industrije: ogromni dugovi, zastarjela tehnologija, neriješeni vlasnički i upravljački odnosi te radnici koji su godinama taoci tuđih odluka. Dug od oko 700 miliona maraka nije samo računovodstveni podatak, nego simbol potpunog sloma jednog poslovnog modela koji je decenijama opstajao na političkoj inerciji i odgađanju neizbježnog. Vrijednost same fabrike, kako se otvoreno priznaje, nije ni približno razmjerna tom dugu, što svaku ozbiljnu priču o sanaciji čini gotovo nemogućom bez dubokog restrukturiranja ili stečaja.

U tom kontekstu posebno odzvanjaju izjave o „spašavanju domaće proizvodnje“ i izbjegavanju uvoza koksa iz Kine. One na prvi pogled zvuče patriotski i racionalno: zašto uvoziti skupu sirovinu s drugog kraja svijeta ako je možemo proizvoditi u vlastitoj državi? Međutim, iza te logike krije se mnogo složenija slika. Koksara Lukavac nije u krizi zato što nema tržište, nego zato što godinama nije imala održiv sistem upravljanja, investiranja i odgovornosti. Bez rješavanja tih strukturalnih problema, svaka priča o očuvanju proizvodnje ostaje prazna fraza.

Pitanje uloge Pavgorda u cijeloj priči dodatno komplikuje sliku. Izjave da preuzimanje Koksare „trenutno nije realno“ i da kupovina „nije opcija“ jer dug višestruko nadmašuje vrijednost fabrike, pravno i ekonomski imaju smisla. Spremnost da se u slučaju stečaja uđe u podzakup i nastavi proizvodnja također se može tumačiti kao pragmatičan potez. No upravo tu se otvara ključno pitanje: da li je riječ o pokušaju očuvanja industrijskog kapaciteta ili o strategiji selektivnog preuzimanja samo onih dijelova sistema koji su profitabilni, dok se dugovi i socijalne posljedice ostavljaju državi i radnicima?

Takva logika nije nova u postsocijalističkim ekonomijama. Godinama svjedočimo scenariju u kojem se industrijski giganti raspadaju, a privatni kapital ulazi tek nakon što javni sektor „počisti“ najteži dio tereta: dugove, višak radnika, ekološke obaveze. Formalno, sve je u skladu sa zakonima tržišta. Suštinski, riječ je o prebacivanju društvenih troškova na one koji su ionako najslabiji.

Sudbina Koksare Lukavac ne može se posmatrati odvojeno od šire slike bh. privrede. Ona direktno utiče na ArcelorMittal Zenica, a posredno i na cijeli niz povezanih industrija, od rudarstva do transporta. Ako Koksara stane, lanac se prekida. Ako se nastavi proizvodnja bez jasnog plana sanacije, gubici se samo gomilaju. U oba slučaja, cijenu plaćaju radnici i lokalne zajednice, dok strateške odluke ostaju u rukama uskog kruga aktera, često bez stvarne javne kontrole.

Tu se nameće i pitanje uloge države. Godinama se vlasti na svim nivoima ponašaju kao pasivni posmatrači, iako je riječ o sektorima od strateškog značaja. Industrijska politika u Bosni i Hercegovini praktično ne postoji. Ne postoji jasna vizija šta želimo zadržati, šta modernizirati, a od čega odustati. Umjesto toga, reaguje se ad hoc, od krize do krize, uz stalno ponavljanje iste mantre o „tržištu“ koje će navodno samo pronaći rješenja.

Međutim, tržište ne brine o radnicima, niti o dugoročnom razvoju zemlje. Tržište brine o profitu. Ako je podzakup Koksare isplativ, on će se desiti. Ako nije, proizvodnja će se ugasiti, a koks će se uvoziti, bez obzira na deklarativne izjave o domaćim kapacitetima. U tom smislu, pitanje namjera Pavgorda nije pitanje morala, nego transparentnosti i odgovornosti. Šta je dugoročni plan? Očuvanje industrije ili kratkoročna optimizacija poslovnih interesa?

U tom kontekstu dodatnu težinu dobile su i današnje reakcije Samostalnog sindikata hemije i nemetala FBiH, koji je povlačenje kompanije H&P Zvornik iz Koksare Lukavac u stečaju opisao kao „posljednji smrtonosni udarac“ za firmu koja je, kako tvrde, godinama sistematski siromašena i devastirana radi tuđe koristi. Nakon što je više od 200 radnika već ostalo bez posla, sindikat upozorava da se i ono malo nade za spas proizvodnje sada svjesno gasi, iako je, po njihovim riječima, Koksaru još uvijek moguće održati uz minimalnu institucionalnu podršku i domaćinsko upravljanje.

Posebno naglašavaju da se preostalih oko 560 radnika posljednjih mjeseci doslovno nadljudskim naporima bori za opstanak postrojenja, uprkos dugu većem od pola milijarde maraka i činjenici da fabrika raspolaže zalihama uglja za svega osam dana, nakon čega bi moralo uslijediti gašenje koksne baterije. U dramatičnom saopćenju sindikat poručuje da ti ljudi, koji su cijeli radni vijek pošteno zarađivali hljeb za svoje porodice, neće „dignuti ruku na sebe“, ali otvoreno optužuje one koji su, kako navode, unaprijed odlučili da Koksara tako i završi, uz ciničnu poruku da im se više ne pokušava prizvati savjest jer je, očito, odavno nemaju.

Ova dva slučaja, Koksara Lukavac i industrijski sistem oko nje, zapravo su ogledalo budućnosti bh. privrede. Ako se nastavi praksa u kojoj se strateške firme prepuštaju stihiji, bez jasne državne strategije i bez društvenog konsenzusa, rezultat će biti dalja deindustrijalizacija i rast socijalnih tenzija. Ako se, pak, ozbiljno otvori rasprava o ulozi privatnog kapitala, odgovornosti države i zaštiti radnika, možda još ima prostora za drugačiji ishod.

Na kraju, ostaje tek ogoljena slika političke stvarnosti u Federaciji: dok se gase industrijski giganti, a stotine radnika broje dane do potpunog mraka, vlast šuti. Ili, još gore, govori o svemu osim o onome što bi moralo biti ključno. Umjesto hitnih ekonomskih mjera, strateških odluka i odgovornosti za propast realnog sektora, javni prostor puni se piskaranjem po Facebooku, beskrajnim ideološkim obračunima i jalovim raspravama o tome ko je koga „izdao“ u Daytonu prije tri decenije.

U toj buci efemerija, Koksara i Željezara nestaju bez ijedne ozbiljne sjednice, plana ili odgovora. A kad se posljednja baterija ugasi i posljednja peć ohladi, niko više neće moći objasniti kako je privreda umrla dok je politika bila zauzeta sama sobom.