Profesor holokausta i studija o genocidu na Univerzitetu Braun (Brown) Omer Bartov objavio je u The New York Timesu kolumnu "I'm a Scholar of Genocide. We're Entering a Terrifying New Era" (Ja sam proučavač genocida. Ulazimo u strašnu novu eru) posvećenu genocidu u Gazi.
Tekst prenosimo u cjelosti:
- Kako završavaju genocidi? U većini slučajeva postoje dvije mogućnosti: ili počinioci ostvare svoj cilj, ili ih vojna sila zaustavi, nakon čega slijedi odgovornost za njihove postupke.
Godine 1904. carska njemačka vojska započela je kampanju koja je gotovo istrijebila narode Herero i Nama u tadašnjoj Njemačkoj Jugozapadnoj Africi, današnjoj Namibiji, kroz smrtonosna protjerivanja u pustinju, zatvaranje u logore prisilnog rada i otvorena ubistva. Niko nije intervenisao. Godine 1915. Osmansko Carstvo je ili pobilo ogroman broj Armenaca koje je nastojalo ukloniti iz srca Anadolije ili je izazvalo njihovu smrt prisilnim marševima. Slabi pokušaji da se bivši osmanski državni čelnici pozovu na odgovornost brzo su napušteni. Do danas Turska negira da se radilo o genocidu.
Bartov alarmirao svijet
Nasuprot tome, budući da je nacistički režim poražen u Drugom svjetskom ratu, njegov genocid nad Jevrejima i drugi masovni zločini procesuirani su u Nürnbergu. Drugi genocidi koji su također završili vojnim porazom počinilaca, poput onih u Kambodži 1979., Ruandi 1994. i Bosni 1995. godine, svi su doveli do određenog oblika suočavanja s prošlošću, iako zakašnjelog i nepotpunog. Poricanje onoga što se dogodilo tako je postalo nemoguće.
U ranijim slučajevima genocida koji su "uspjeli" zbog nekažnjivosti u tom trenutku ili izostanka kasnije odgovornosti, država počinilac nastavila je imati koristi od svojih zločinačkih djela. Uvođenje i pravno definisanje pojma genocida nakon Drugog svjetskog rata trebalo je spriječiti opstajanje upravo te dinamike nekažnjivosti i koristi.
Ono što smo vidjeli u Gazi, gdje je Izrael optužen pred Međunarodnim sudom pravde za počinjenje genocida nakon napada Hamasa 7. oktobra, čini se da nagovještava novu budućnost za ovaj zločin.
To je budućnost u kojoj bi druge države ili lideri mogli imati podsticaj da provode genocidne politike, znajući da ne samo da će izbjeći kaznu za ubistva, nego bi od toga mogli čak i imati koristi. To je budućnost u kojoj bi zemlje i međunarodne organizacije koje su bile posvećene sprečavanju i kažnjavanju genocida mogle praktično dati zeleno svjetlo njegovom ponavljanju, upozorava ovaj stručnjak.
Distopijska "Nova Gaza" i Trumpov plan
Situacija na terenu je katastrofalna. Nakon višemjesečnih napada koji su rezultirali sa najmanje 70.000 mrtvih (što sada priznaje i izraelska vojska), blizu 200.000 ranjenih i potpunim uništenjem infrastrukture, oko dva miliona Palestinaca sabijeno je na trećinu teritorije Pojasa Gaze. Izraelska vojska sada kontroliše skoro 70 posto te teritorije.
U takvom ambijentu na snagu stupa druga faza takozvanog "Trumpovog plana u 20 tačaka", koja predviđa potpunu demilitarizaciju i rekonstrukciju Gaze pod nadzorom međunarodnog "Odbora za mir". Dugoročno, američka administracija govori o stvaranju višemilijarderske, futurističke "Nove Gaze" i izgradnji velike vojne baze za multinacionalne snage. Ovaj plan neizbježno osuđuje preživjele Palestince na ulogu građevinskih radnika i uslužnog osoblja za bogatu elitu koja će naseljavati njihovu nekadašnju zemlju.
Umjesto poziva na odgovornost, brisanje Gaze pretvara se u međunarodnu priliku za investicije. Grupa moćnika iz sektora nekretnina, među kojima su Džared Kušner (Jared Kushner), Stiv Vitkof (Steve Witkoff) i sam Donald Tramp (Trump), planiraju izgradnju luksuznih stambenih kula i turističkih kompleksa na obali. Palestinci će biti cjenovno istisnuti sa svoje zemlje, zatvoreni u strogo kontrolisane "humanitarne gradove", dok se na preostalim dijelovima teritorije pod izraelskom kontrolom očekuje nicanje novih jevrejskih naselja.
