PROF. VESNA RAKIĆ VODINELIĆ ZA 'SB': 'Srbija je karakazan koji ključa, u njemu vlada nesigurnost, strah i kriminal. Vučićeva dva GLAVNA STUBA SU PALA…'

Nakon višednevnog ruganja sa srpskim pravosuđem i izbjegavanja da se pojavi pred tužiocima, ministar kulture u Vladi Republike Srbije i bivši ministar pravde Nikola Selaković konačno je saslušan u Tužilaštvu za organizovani kriminal. Ministru Selakoviću se na teret stavljaju dva krivična djela: zloupotreba službenog položaja i falsifikovanje službene isprave. Tužilaštvo za organizovani kriminal (TOK) saopštava da je ministar kulture saslušan u postupku sprovođenja dokaznih radnji, a u vezi sa ukidanjem svojstva kulturnog dobra nad zgradama Generalštaba u Beogradu. 

Beogradski slobodni mediji tvrde da kompleks zgrada nekadašnjeg Generalštaba predsjednik Srbije Aleksandar Vučić namjerava da pokloni zetu predsjednika SAD Donalda Trampa Džaradu Kušneru, koji bi na tom mjestu izgradio luksuzne Tramp hotele. TOK istražuje slučaj.

Piše Tamara Nikčević za Slobodnu Bosnu

„TOK je ne samo organizovana kriminalna grupa; oni su autoimuno oboljenje", izjavio je ministar Selaković nakon saslušanja.

„Ne znam da li je igrokaz koji smo prethodnih dana gledali ideja ministra kulture ili je riječ o režiji glavnog reditelja. U Srbiji se vjeruje da iza svakog sličnog događaja stoji predsjednik Srbije lično, pa nije isključeno da i predstavu ministrovog omalovažavanja tužilaštva potpisuje Vučić“, kaže da Slobodnu Bosnu profesorica Pravnog fakulteta u penziji Vesna Rakić Vodinelić.

Profesorica Rakić Vodinelić ne isključuje mogućnost da je višednevno ismijavanje TOK-a od strane ministra Selakovića bila samo dimna zavjesa, kojom je pažnja javnosti za trenutak bila skrenuta sa ozbiljnih događaja, poput američkih sankcija Naftnoj industriji Srbije (NIS).  
„Možda bi to moglo biti racionalno objašnjenje Vučićevih neracionalnih poteza“, kaže profesorica Rakić Vodinelić. 

SB: Predsjednik Vučić se žali da Rusija svoj većinski udio u NIS-u neće da proda Srbiji, a da Amerikanci licencu za kupovinu te kompanije ne daju trećoj strani. 

RAKIĆ VODINELIĆ: Gledamo krah Vučićeve spoljne politike 'četiri stuba', budući da su mu dva – ruski i američki – gotovo istovremeno pala. Ne znam da li su Vučić i oni koji ga okružuju svjesni globalnih tektonskih promjena; kao da im nije baš jasna uloga Donalda Trumpa, od koga su očito očekivali da im, zbog sitnog ulizivanja, tj. zbog namjere da mu poklone zgradu Generalštaba, napravi određene ustupke. Takođe, zaklinjanje u 'rusku braću', naročito u velikog brata Vladimira Putina, pokazalo se kao iluzija. 

Ako se već Vučić od prvog dana na vlasti ponaša po principu 'država to sam ja', onda je isključivo njegova odgovornost i to što problem NIS-a, čije će posljedice osjetiti ogroman broj građana, nije riješio na vrijeme. Selakovićeva glupa predstava to ne može da pokrije. 

SB: Je li glupa predstava i kada ministar Selaković Tužilaštvo za organizovani kriminal nazove 'blokaderskom ološi i kriminalcima'?

RAKIĆ VODINELIĆ: To što režim tužioce naziva bitangama, bandom i blokaderima krajnji je bezobrazluk. Pritom, tužioci koje danas vrijeđaju izabrani su po zakonu, režim ih je postavio na ta mjesta. Ako bismo otvorili pitanje krivično-pravnih posljedica, govorili bismo o krivičnom djelu uvrede, koje se ne goni po službenoj dužnosti, nego po privatnoj tužbi oštećenih lica. Ne vjerujem da će tužioci koje je režim na ovaj način etiketirao za tim posegnuti. U svakom slučaju, riječ je o nedopustivom etiketiranju, čiji je cilj da se bijes građana usmjeri prema TOK-u. Namjera je toliko glupa da je cilj neostvariv.

SB: Ministar Selaković tvrdi da TOK-a želi saslušanje predsjednika Srbije.

RAKIĆ VODINELIĆ: Visokih funkcioneri Srpske napredne stranke (SNS), čim ih pozove neki državni organ, ponavljaju da je cilj jedan - Vučić. 

SB: Da, ali slobodni mediji pišu i da bi TOK moglo dobiti Skaj prepiske jedne organizovane kriminalne grupe, iz koje bi se konačno moglo saznati ko je 'Oskar'. 

RAKIĆ VODINELIĆ: Sve dok ne dobijemo jasne dokaze, ne možemo tvrditi da je Vučić 'Oskar'. Do tada, možemo konstatovati da je povodom afere Generalštab i povodom najavljenog zakona kojim bi se TOK stavio pod kontrolu režima, Vučić već izvršio pritisak na pravosuđe, što predstavlja kršenje i Ustava i zakona. Riječ je o krivičnom djelu ometanja pravosuđa, koje se goni po službenoj dužnosti. 

Agresija koju javno emituje vrh režima mogla bi da ukazuje da među njima postoji prilična doza nepovjerenja i da se možda čeka da se neko od njih pojavi u svojstvu zaštićenog svjedoka. Vučić bi se u tom slučaju mogao naći u veoma neugodnoj situaciji. Spekulisalo se, sjećate se, da je Goran Vesić brižljivo čuvan upravo zato što je postojala takva mogućnost u predmetu 'nadstrešnica'. 

Sa druge strane, ne vjerujem da bi se ispitivanje Selakovića baziralo na Skaj prepiskama.

SB: Zašto?

RAKIĆ VODINELIĆ: Zato što se slučaj Generalštab, za koji je Selaković optužen, može dokazati iskazima onih iz njegovog okruženja – dvojica direktora Zavoda za zaštitu spomenika kulture, kao i državna sekretarka u Ministarstvu kulture. Upravo na temelju njihovih svjedočenja, tužilac je Selakovića pozvao da da iskaz. Kada se sa njima suoči, Selaković bi se mogao naći u stisci.

SB: Kako tumačite iskaze tih svjedoka? Je li riječ o hrabristi ili…? 

RAKIĆ VODINELIĆ: Ne znam da li je riječ o hrabrosti. Moguće je da su svjedoci povjerovali da ih štite funkcije na kojema se nalaze ili da će sa njima biti zaključena nagodba, u najgorem slučaju da će im biti izrečena uslovna kazna. No, kada se nađete u krivičnom postupku i kada vam prijeti neka krivična sankcija, ostaje vam da birate između sebe i nadređenog.

SB: Ogromno interesovanje medija izazvalo je putovanje Vrhovne javne tužiteljke Zagorke Dolovac u Hag. Ima li režim razloga za brigu, šta mislite?

RAKIĆ VODINELIĆ: Teško da o tome mogu reći bilo šta pouzdano. Sjećamo se da je vrhovna tužiteljka Zagorka Dolovac odavno i opravdano navukla gnev ne samo opozicije, nego prije svega profesionalne javnosti. Dugo je važila za povjerljivu osobe ove vlasti. Nikada neću zaboraviti sliku kako izlazi iz zgrade u kojoj se sjedište predsjednika Republike i, skrivajući se od novinara, glavu zaklanja fasciklom. Kao da je član mafije, a ne vrhovna državna tužiteljka.  
Jedan od njenih zamjenika je rekao da je Dolovac prestala da bude povjerenik ove vlasti onoga trenutka kada je doveden u pitanje njen status na tom mjestu. Naime, javna je tajna da je Nenad Stefanović, koji je nesumnjivo državna ruka Aleksandra Vučića, imao ambiciju da, uprkos svom kolosalno sumnjivim pravno znanju, bude imenovan za novog vrhovnog državnog tužioca. Tek tada je Dolovac odlučila da se ponaša onako kako se nikada nije ponašala: kao vrhovni državni tužilac.

SB: I to je izazvalo zebnju režima?

RAKIĆ VODINELIĆ: Tako je. Šta ona uopšte radi u Hagu, pitaju se tabloidi. Sve što znam je da je Vrhovno državno tužilaštvo intenzivno sarađivalo sa francuskom policijom, koja je otkrila i državama regiona dostavila dio Skaj prepiski. Pretpostavljam da Dolovac ima dosta saznanja i u tom smislu. Šta će sa tim saznanjima, hoće li ih upotrebiti, to ne znam. Vlast očito nagađa ili se plaši da bi se upravo to moglo dogoditi. Istovremeno, podsjećam da, ako je riječ o Hagu, postoji Mehanizam za vođenje postupka vezanih ne samo za ratove devedesetih na prostoru nekadašnje Jugoslavije, nego i za postupake protiv albanske policiije i vojske na Kosovu. Možda je Dolovac zbog toga u Hagu. 

Režimski tabloidi mjesecima pišu o 'obojenoj revoluciji' u Srbijii, o 'stranim agentima' koji je organiziju, pa se ne bih začudila da i Zagorka Dolovac uskoro dobije status blokaderke. Šta god da se desi, takve ljude ne smijemo idealizovati i zaboraviti da, njima ispred nosa, u centru Beograda već deset mjeseci postoji srednjevjekovni šatorski gradić, 'ničija zemlja', čiji je gospodar, kažu, neki Karađorđe. Neprijatno imati takvo okruženje i ne razumijem kako ni jedan tužilac nije našao za shodno da reaguje. 

SB: Od koga zavisi koliko dugo će ispred Skupštine Srbije stajati taj paramilitarni kamp?

RAKIĆ VODINELIĆ: Nije sporna nadležnost, koja bi prije svega trebalo da pripada policiji: postojanje te naseobine predstavlja kršenje javnog reda i mira, ali i blokadu veoma važne saobraćajnice u Beogradu. Kada je prijavljivao skup, onaj prvi 'student koji želi da uči' nije odredio rok, nego je kazao – prestajemo kada se studentima pruži prilika da pohađaju nastavu. Ta prilika im je pružena, rok je odrediv i policija je odmah morala da pristupi uklanjanju šatorske skalamerije. Čak i bez naređenja tužioca. Uostalom, sama naseobina se ne mora tretirati kao krivično djelo; dovoljno ju je tretirati kao prekršaj, traćiti od njenih stanovnika da to raščiste ili da sami odu. Ako neće, zna se ko bi trebalo da ima monopol fizičke sile u ovoj državi. Nažalost, bojim se da to više nije policija.

SB: Postoji li više uopšte policija? Policajci nisu reagovali ni kada su kriminalci iz 'ćacilenda' napadli novinarku i snimatelja N1 televizije, kao ni poslanike Skupštine Srbije.

RAKIĆ VODINELIĆ: Postoji, ali samo kao kostimirana grupa ljudi koja nosi uniforme i koju prepoznajemo kao policiju. Međutim, u smislu institucije čiji je zadatak da održava društveni mir u ime dobrobiti građana ove zemlje, policija u Srbiji definitivno ne postoji. Pojedini odredi policije postoje, pokazuju znake života, ali ne da bi čuvali građane, nego da bi ih tukli i onda kada su mirni. U svojoj sam porodici imala takav slučaj.

Imam poznanike koji stanuju u tom dijelu grada.

SB: Blizu 'ćacilenda'?

RAKIĆ VODINELIĆ: Da. Oni koji stanuju u Vlajkovićevoj ulici, sa strane na kojoj su u 'ćacilendu' postavljeni toaleti, deset mjeseci ne otvaraju prozore koji gledaju na tu ulicu. Beograđani čija djeca idu u obližnju muzičku školu, ispisuju ih ili ih prate i kada idu i kada se vraćaju iz škole, što ranije nisu činili. Naročito kada je riječ o tinejdžerima koji se sami kreću po gradu. Ljudi se plaše... Na kraju, ako pogledate šta se sve dešava, ko je iz tog ograđenog prostora izletio i napao novinarku i snimatelja N1 televizije, ko je nasrtao na narodne poslanike i nazivao ih ustašama, onda vam je jasno zašto se ljudi boje, zbog čega se žale da im je otežan svakodnevni život.
SNS-ovci su svojevremeno ponavljali kako je grozno to što studenti zauzmu pojedine važne saobraćajnice i prave haos; istovremeno, ne smeta im 'ćacilend', naseobina koju naš predsjednik naziva „posljednjim slobodnim mjestom u Evropi“. Da, to je zaista posljednje slobodno mjesto za kriminalce, za osuđene, za one koji, umjesto u zatvoru, kaznu izdržavaju u 'ćacilendu'. 

SB: O kakvoj onda državi govorimo? 

RAKIĆ VODINELIĆ: Srbija se ne može nazvati državom vladavine prava, pravnom državom. Ovo je mimikrija države; despotska autokratija, u kojoj ključa otpor. Taj je otpor ponekad prigušen, ponekad vidljiv. Ako bih pokušala da definišem to u čemu se Srbija nalazi, moja prva asocijacija bila bi riječ koja se često ponavlja u djelima čovjeka čija je bista trenutno ograđena metalnim ogradama, a nalazi se blizu naseobine o kojoj smo govorile. Dakle, govorim o Ivi Andriću, u čijim se romanima često ponavlja riječ – karakazan. Srbija je karakazan koji ključa. U njemu vlada nesigurnost, strah i kriminal. I to kriminal veoma tijesno povezan sa najvišim državnim funkcionerima. U tom karakazanu održavati izbore i očekivati pobjedu… Pa, vidjeli smo kako je to izgledalo u Mionici: zaprepašćujuće je da je, u takvim okolnostima, opoziciona lista dobila 42 procenta. Ogroman uspjeh, ali nedovoljno za pobijedu. Nažalost, trenutno ne vidim kako ćemo kao društvo izaći iz ovog karakazana, u kojem je život svakoga dana sve gori, sve nasilniji, sve teži. 

SB: Jesu li izbori rješenje? 

RAKIĆ VODINELIĆ: Sve da se nekim čudom Vučićeva vlast sutra promijeni i da dođe neko normalan, šta ćemo sa hiljadama onih koji su pristali na to da, u ime režima, svojim izgledom, pesnicama i nastupom zastrašuju građane ove zemlje? A ima ih na hiljade! 
Aleksandar Vučić je lice ove vlasti, čovjek koji ne zna da reaguje i da postupa racionalno. Njegov karakter je očito jači od spekulativne inteligencije kojom je svakako obdaren, pa nije u stanju da učini ni jedan ustupak, kojim bi, vjeruje, samo pokazao slabost. Iako pun slabosti, ne želi da ih bilo ko vidi. 
Čini mi se da se sa svakim danom, naročito usljed globalne krize, prilike u Srbiji sve više zaoštravaju. Iako ne mogu da plediram za bilo šta drugo osim za izbore, ne znam kako će se kriza okončati. Velika je odgovornost reći – e, sad je dosta, moramo raditi nešto drugo. Ne bih to nikada rekla: i zbog godina i zbog drugih okolnosti, nisam u mogućnosti da budem u prvom redu, pa na tako nešto ne mogu pozivati mlade ljude. Jedino što me trenutno ohrabruje je odnos dijela studenata prema studentima iz Novog Pazara. Naročito ono novo što su novopazarski studenti donijeli.

SB: Šta to?

RAKIĆ VODINELIĆ: Toleranciju koja je postala simbol studenata državnog univerziteta u Novom Pazaru i njihovih kolega iz drugih dijelova Srbije. Nisam vjerovala da ću to svjetlo dočekati. Ne znam da li se iz njega može izroditi neko veće dobro. Teško pod postojećim okolnostima… Ipak, ta svjetlost ostaje jedina tekovina studenskog pokreta koju Vučić do sada nije uspio da razori. Za mene koja se veoma živo sjeća rata u bivšoj Jugoslaviji, ona je veoma važna.