POSTOJE ČETIRI SCENARIJA: Kako bi mogao završiti rat SAD-a i Izraela protiv Irana

Dok se američko-izraelski napadi na Iran nastavljaju, sve se češće postavlja pitanje kakav bi mogao biti konačni ishod rata koji potresa Bliski istok. Stručnjaci izdvajaju četiri moguća scenarija - od brze tranzicije vlasti u Teheranu do građanskog rata i regionalnog haosa.

Na osnovu izjava američkih i izraelskih zvaničnika o napadu na Iran, čini se da je cilj operacije nanijeti maksimalnu štetu ključnim stubovima moći te zemlje - prije svega njenom nuklearnom i raketnom programu, kao i Iranskoj revolucionarnoj gardi (IRGC).

Konačni cilj, barem prema riječima američkog predsjednika Donalda Trumpa, jeste otvoriti put narodnom ustanku koji bi srušio klerikalni režim koji vlada Iranom već 47 godina. Trump je razornu vojnu kampanju predstavio kao jedinstvenu priliku za Irance da "ponovo preuzmu svoju vladu".

Ipak, promjena režima više izgleda kao želja nego kao konkretan plan, što znači da mnogo toga zavisi od faktora koje je teško kontrolirati ili čak predvidjeti.

Stručnjaci navode četiri moguća scenarija razvoja ovog novog rata na Bliskom istoku. Oni nisu poredani po vjerovatnoći, već prema stepenu stabilnosti – od najmirnijeg ishoda do potpunog haosa.

Brza tranzicija vlasti

Ovo je scenarij kojem se nadaju američki i izraelski lideri koji su pokrenuli iznenadni napad. Prema toj zamisli, iranske oružane snage i Revolucionarna garda položile bi oružje, kako je Trump zahtijevao, dok bi se različite opozicione frakcije ujedinile i formirale privremenu vladu.

Na njenom čelu mogao bi se naći Reza Pahlavi, sin posljednjeg iranskog šaha koji je vladao zemljom od 1941. do revolucije 1979. godine. 

Privremena vlast bi zatim organizovala izbore i predala ostatke iranskog nuklearnog programa Sjedinjenim Američkim Državama, uključujući centrifuge i zalihe od oko 440 kilograma visoko obogaćenog uranija. Iran bi također odustao od razvoja raketa dugog dometa i omogućio američkim naftnim kompanijama dominantan pristup energetskom tržištu zemlje.

Analitičari smatraju da je ovo najmanje vjerovatan scenarij. Historija pokazuje da se nakon pada diktatura često uspostavlja novi autoritarni režim, a kada promjene dolaze kroz nasilje - posebno kroz zračne napade - šanse za demokratski ishod dodatno se smanjuju.

Revolucionarna garda vjerovatno ne bi položila oružje pred neprijateljski raspoloženim stanovništvom ili monarhističkom vladom, znajući da bi mnogi njeni pripadnici teško preživjeli takav rasplet.

Iako Reza Pahlavi ima veliko ime i prepoznatljivost, mnogi Iranci mu ne vjeruju i sjećaju se represivne vladavine njegovog oca.

"Maduro model"

Drugi mogući scenarij podsjeća na političke promjene u Venecueli, gdje je vlast ostala u rukama režima, ali uz promjenu lidera i veće ustupke Washingtonu.

U iranskom slučaju to bi značilo da nakon ubistva vrhovnog vođe ajatolaha Alija Khameneija vlast preuzme umjereniji političar ili pragmatični tvrdi konzervativac iz redova klera ili Revolucionarne garde.

Takvo vodstvo moglo bi pristati na nove pregovore s Washingtonom i na značajne ustupke - odustajanje od nuklearnog programa, ograničenja raketnih sposobnosti i davanje velikih energetskih koncesija američkim kompanijama. 

Zauzvrat bi režim opstao, ali bi dobio prešutnu saglasnost Zapada da nastavi kontrolu nad unutrašnjom politikom i gušenje opozicije.

Ovaj scenarij bi također mogao brzo okončati rat, ali je pitanje da li bi novi iranski lider mogao politički opstati uz obećanje potpune kapitulacije.

Režim preživljava rat

U trećem scenariju, preostalo vodstvo režima preživjelo bi bombardovanje i nastavilo rat, koristeći rakete i dronove kad god je to moguće.

Na mjesto vrhovnog vođe mogao bi doći tvrdi klerik sličan Khameneiju ili slabiji političar kojeg bi Revolucionarna garda lako kontrolirala.

Takvo vodstvo moglo bi računati na to da će američka kampanja biti vremenski ograničena i da bi Trump na kraju mogao proglasiti pobjedu i povući snage, dok bi Izrael nastavio napade s ograničenim resursima.

U najopasnijoj varijanti ovog scenarija, iranski nuklearni i raketni program bio bi premješten dublje pod zemlju i dalje od međunarodnih inspektora. Mogla bi biti ukinuta i vjerska zabrana proizvodnje nuklearnog oružja, nakon čega bi Iran pokušao razviti nuklearnu bombu koristeći postojeće zalihe obogaćenog uranija.

U takvom razvoju događaja Iran bi mogao postati izolirana, militarizirana država s nuklearnim oružjem, nalik Sjevernoj Koreji.

Građanski rat i potpuni haos

Najgori scenarij podrazumijeva raspad države.

U tom slučaju bi sedmice intenzivnog bombardovanja ozbiljno oslabile režim, dok bi dio komandnog kadra Revolucionarne garde mogao preći na stranu opozicije.

Masovni protesti mogli bi izbiti u gradovima, dok bi separatističke grupe među etničkim manjinama počele preuzimati teritorije.

Najveća manjina u Iranu su Azeri, ali su Kurdi - koji čine između pet i deset posto stanovništva - historijski najorganiziraniji i najmilitantniji protivnici režima. Kurdske grupe već imaju baze u autonomnoj kurdskoj regiji u sjevernom Iraku.

U jugoistočnoj provinciji Sistan i Baludžistan aktivne su i balučke separatističke organizacije koje se godinama bore protiv vlasti u Teheranu.

U takvom haosu mogao bi se otvoriti prostor za borbu za vlast između različitih opozicionih pokreta, uključujući monarhiste okupljene oko Reze Pahlavija i druge političke grupe koje se decenijama protive režimu.

U najgorem slučaju, zalihe visoko obogaćenog uranija mogle bi postati predmet borbe između različitih frakcija, pa čak i završiti na međunarodnom crnom tržištu.

Iako ovaj scenarij nije najvjerovatniji, stručnjaci upozoravaju da ga nije moguće u potpunosti isključiti.