PISAC IZ SRBIJE SE EMOTIVNO OPROSTIO OD HALIDA BEŠLIĆA: 'Niko ne zna ispratiti kao Bosna, koliko ljudi, koliko emocija...'

Posljednih dana o legendarnom Halidu Bešliću u svakom razgovoru, mediju i na bilo kojoj društvenoj mreži mogle su se čuti samo najljepše riječi. Iste takve uputio je i srbijanski pisac Stefan Simić koji je u isto vrijeme odao počast, kako on kaže, građanima Bosne dodajući da niko ne zna ispratiti kao i oni, a onda i Bešliću i svim drugim legendama Sarajeva, ali i drugih bh. gradova koji su nas napustili u ovoj, ali i prethodnim godinama.

U nastavku teksta u cijelosti prenosimo Simićevu objavu:

"Niko ne zna da isprati kao Bosna.
To se najbolje vidi ovih dana po odlasku Halida Bešlića.
Koliko ljudi, koliko emocija.

Sjetite se prije mesec, dva,
koliko je dirljiv bio ispraćaj Josipa Pejakovića,
i koliko je dobrog taj čovjek pokrenuo u ljudima.

 

Pa Abdulah Sidran kada je otišao,
pa Kemal Monteno,
pa Davorin Popović.

Danas i Damir Ibrahimović, veliki filmski stvaralac,
koji je bosanski film podigao na nivo evropskog.

Nema ih, a tu su.

Ako svijet zaboravlja, Bosna ne zaboravlja.

Kada odem u Bosansku Krupu, kao da odem kod Ćopića.

Kada odem u Mostar, kao da odem kod Šantića.
Kada odem u Trebinje, kao da odem kod Dučića.
Kade odem u Stolac, kao da odem kod Maka Dizdara.
Kada odem u Bosanski Petrovac, kao da odem kod Skendera Kulenovića.
Kada odem u Sarajevo, čeka me Sarajlić.

Principov pucanj i dalje odjekuje,
a on kao da se i dalje krije negdje iza ugla, da ga ne uhvate.

Kada odem u Banja Luku, tamo je i dalje Petar Kočić.
Ivo Andrić u Travniku.
Duško Trifunović u Brodu.

Svi su tu, iako ih odavno nema.

Kada odem u Tuzlu, čeka me Meša, Derviš Sušić.

Mirza Delibašić kao da se još nije penzionisao,
i dalje leti po terenu,
a nema ga već četvrt vijeka.

To može samo Bosna.

Sve je u Bosni živo, i kada šuti.
I kamen ima dušu, i rijeka ima" priču, i tišina ima glas.
U Bosni se ne odlazi – Bosna se nastavlja.

Bosna ne dijeli ljude na žive i mrtve, sve što je vrijedelo i vrijedi,

u njoj je i dalje živo.

Bosna se ne boji smrti, ona slavi život, kroz smrt,
i to je ono najuzvišenije.

Gdje i kada odlaziš, ostaješ.

Zato su Boško i Admira i dalje živi.

Zato je i rat devedesetih, koliko god da je bio težak,

pretvoren u najljepšu poeziju preživljavanja i ljubavi,
gdje svega ima, a najmanje mržnje.

Često idem u Sarajevo, ne da se družim,
nego da se vratim sebi i sakrijem od svega,
u svijetu gdje nigdje prošlost nije tako živa,
a svaki korak uspomena.

Niko ne zna da čuva sjećanje kao Bosna.
U njenom oproštaju nema kraja.
Svaki put kada neko ode, Bosna ga sačuva.
I dok ima Bosne – ima i onih koje je ispratila.

Zato Halid ovih dana nije otišao,
nego se ponovo rodio,
i življi je nego ikad", napisao je Simić u emotivnoj objavi.