Petar Čančar za "Glas Srpske": Spas u vjeri i praštanju

Predstava "Kući" Ljudmile Razumovske je jedna sjajna priča o odbačenoj ruskoj djeci na margini društva. Bez roditelja i krova nad glavom pokušavaju uz pomoć kriminala i ulice da nađu svoje mjesto u društvu. Nalaze se u svom skrovištu bez osnovnih uslova za život. Kroz cijelu predstavu upoznajemo njihove priče i međusobne odnose te ka čemu oni teže. Tumačio sam ulogu Majka.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" mladi glumac Petar Čančar rodom iz Foče, povodom njegove nove predstave "Kući" Ljudmile Razumovski u kojoj je tumačio ulogu Majka.

Jedan od talentovanijih glumaca mlađe generacije iskreno je govorio o radu na predstavi, koji je bio  i zahtjevan i uzbudljiv.

- Od samog početka ovaj proces je bio zahtjevan, ali izuzetno uzbudljiv. Majk je trpni junak koji zbog ljubavi žrtvuje i svoj ponos i dostojanstvo. Na sve moguće načine pokušava da zaradi novac da bi ilegalno mogao da kupi ličnu kartu i otputuje sa tadašnjom djevojkom Žanom daleko od uličnog života i ljudi sa kojima je osuđen da provodi vrijeme. Uživao sam u svakom dijelu procesa, bez obzira na poteškoće koje smo imali. Cilj je bio da zađemo u psihologiju njihovih ličnosti i način života koji je daleko od normalnog. Gledajući dokumentarce o ruskoj djeci za vrijeme raspada Sovjetskog Saveza mogli smo mnogo bolje da zamislimo kako je okruženje likova izgledalo. Predstavu smo odlučili da igramo kamerno, da bi ljudi mogli što više da dožive tenziju i odnose između likova.

GLAS: To je drama o odbačenoj djeci koja bez oslonca u porodici i društvu traže slamku spasa. Ne čini li Vam se da su to vječne teme i surova realnost koja nas prati vijekovima. Po Vašem mišljenju gdje bi današnja odbačena djeca trebalo da traže spas kada se nađu u tom "živom blatu", ima li svjetla na kraju tog tunela?

ČANČAR: Djeca u ovom djelu pokušavaju na sve načine da se izvuku iz propasti, ali im to ne uspijeva. Nažalost samo jedan lik u dijelu je onaj koji slijedi Boga. To je lik Venje. A bez Boga i pokajanja i u današnjem vremenu srljamo u propast. Ova predstava nas uči da vjerujemo, praštamo i volimo, jer su jasno prikazane sudbine likova koji su griješili, a nisu se kajali. Kada ljudi pogledaju predstavu cilj nam je da razmišljaju o svom životu i da budu zahvalni na tome što imaju, jer ova djeca nisu imala ništa! Ovo su sve definitivno vječne teme kod nas. Mi danas srljamo u propast na potpuno drugačiji način od ove djece, ali jedno je zajedničko i njima i nama, a to je da je spas u vjeri i praštanju.

GLAS: Zajedno sa Vašom klasom i mentorom Velimirom Blanićem uspjeli ste da napravite lijepu predstavu, a to je "Višnjik" čuvenog Čehova. Kako pamtite ovaj proces?

ČANČAR: Na kraju prve godine mog studiranja prikazali smo predstavu "Višnjik" od Antona Pavloviča Čehova. Pošto je tema prve godine studiranja glume "Ja u datim okolnostima", fokusirali smo se na odnose između likova i samu radnju. Profesor je insistirao da to bude jedna cjelina u obliku predstave, što je nama značilo, s obzirom na to da smo bili prva godina akademije. Imali smo želju da napravimo što bolju predstavu i u tome smo uspjeli. Sa radošću se sjećam tog procesa, jer je bio prvi ozbiljniji u mojoj karijeri.

GLAS: Studirajući lik i djelo kralja kratkih priča A. P. Čehova šta je glumac Petar Čančar mogao da nauči i kao umjetnik i kao čovjek?

ČANČAR: Kroz proces rada na "Višnjiku" shvatio sam koliko je za jednog glumca značajan podtekst (šta misli dok nešto govori) i da jedan glumac bez tačnog i jasnog cilja nema šta da radi na sceni. Čehov piše tako da svaki njegov lik ima svoj teret koji vuče za sobom i sve što se u njegovim djelima desi je sa razlogom i kao kod svih velikih pisaca nema suvišnih likova. Kada se igra Čehov na sceni, moraju se poštovati i opravdati pauze. Tada, kao student prve godine glume, iz ovog procesa sam mnogo naučio i stvorio podlogu za dalji napredak.

GLAS: Pojavili ste se kao dio obnovljene ekipe u kultnom komadu "Lajanje na zvijezde" u GP "Jazavac". Kako je protekla priprema te predstave i kako ste doživjeli prva igranja na sceni?

ČANČAR: Uskočio sam u predstavu "Lajanje na zvezde" u GP "Jazavac". Tumačim lik Malera, koji je jedan od najkomičnijih likova u predstavi, što je meni uzbudljivo za igru. Taj period proba pamtim kao period jako lijepog druženja sa kolegama. Uživam kada god igram tu predstavu, jer sam odrastao na filmu "Lajanje na zvezde". Ujedno to je prvi put da sam zaigrao u profesionalnom pozorištu i jako sam im zahvalan na ukazanom povjerenju.

GLAS: Kada biste morali da birate između komedije i drame šta biste izabrali? Gdje naginju Vaše glumačke sklonosti i zbog čega?

ČANČAR: To je pitanje koje često bude postavljeno glumcima. Oba žanra su izuzetno zanimljiva i zahtjevna, samo je pitanje na koji način pristupamo problemu. Mislim da jedan glumac treba da teži ka tome da može da odigra i komediju i dramu. Od samog početka studiranja ljudi me vežu za komediju. Uživam u osjećaju da mogu nekoga da nasmijem. Znati dobro odigrati komediju podrazumijeva to da jako dobro poznajemo mentalitet naroda i trenutno stanje u društvu. Volim kada ljudi u mojim likovima vide sebe i svoje svakodnevne probleme. Komedija je ugao posmatranja. Uzbuđuje me da gledam život sa distance, jer kao što bi rekao Čarli Čaplin: "Život je tragedija kada ga gledaš izbliza, a komedija kada ga gledaš izdaleka". U današnje vrijeme ljude je teže nasmijati, a mnogo lakše rasplakati, zbog toga sebe trenutno vidim u komediji, što ne znači da ne uživam u svim glumačkim izazovima.

GLAS: Otkud Petar Čančar u svijetu glume, kako je otkrivena ta ljubav i kako se pretvorila u poziv, istina u početku karijere, ali nadamo se i u ostatku života?

ČANČAR: Rodio sam se i odrastao u Foči. Moje odrastanje u tom gradu je bilo jako specifično. Igrao sam se na malo drugačiji način od mojih vršnjaka. Moja igra je bila da svaki dan obučem neki novi kostim i da budem neko drugi. Jedan dan bih bio policajac, drugi doktor, vojnik, sveštenik… Maštao sam i zamišljao kako taj lik govori, razmišlja, kreće se i kako provodi dan. Nisam bio ni svjestan da sa tim razvijam maštu i ljubav prema ovoj divnoj profesiji. Roditelji su me bez razmišljanja upisali u dramsku sekciju, u kojoj sam bio sve do devetog razreda osnovne škole. Tokom srednje škole gluma je za mene predstavljala neki vid slobode i način na koji mogu da se izrazim. Tada je i pala odluka da je moj jedini i pravi put studiranje glume. Od tog momenta sam pratio taj cilj svim srcem i vjerovao u potpunosti da ću ga ostvariti Što se na kraju i desilo. Dan kada sam se upisao na glumu pobijedio sam samoga sebe i pokazao da su svi snovi realni i da ako stvarno nešto želiš uz posvećenost i vjeru, to stvarno možeš i da ostvariš. Tog momenta sam shvatio da je sve što sam radio svjesno i nesvjesno vodilo ka tome da postanem glumac. Što znači da je Bog tako htio. Naravno zahvalan sam svom mentoru profesoru Velimiru Blaniću koji me primio u svoju klasu i danas imam tu čast da učim od takvog vrsnog profesora i da provodim vrijeme sa sedam, sada već prijatelja, mojih klasića.

TRENUTNO

GLAS: Na čemu trenutno radite i gdje publika uskoro može da pogleda mladog glumca Petra Čančara?

ČANČAR: Trenutno radim na dječijoj predstavi "Rak krojač" u produkciji SKC-a, u režiji Aleksandra Vasiljevića. Tumačim lik ribara koji se bori za očuvanje prirode i života u našim vodama. Raduje me ovaj proces, jer preko ove predstave možemo ukazati djeci na važnost očuvanja prirode. Na slikovit i zanimljiv način ćemo predstaviti važnost ekologije našim najmlađima. Premijera predstave će biti 14. decembra ove godine.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.