Pero, ako nemate šta da jedete, ja ću da podignem helikopter: Veliko srce Halida Bešlića

Iako u pjevačke sposobnosti Halida Bešlića niko ne sumnja, ono što je podiglo ekspanziju ovih dana, poslije njegove smrti, jesu priče koje se čuju u javnosti, kako je Halid dobar čovjek i kome je sve pomogao.

Mnogi su se pitali zašto Halid Bešlić 20 godina nije pjevao u Beogradu, a on je o tome i sam pričao.

U vremenima kada su skromnost i dobrota sve ređe osobine, priče o Halidu Bešliću podsjećaju nas zašto je ovaj legendarni pjevač bio mnogo više od muzičara.

Iza velikih hitova i prepoznatljivog glasa, stoji čovjek čije je srce kucalo za druge – za svoje komšije, prijatelje i rodni kraj podno Romanije.

Helikopter sa hranom 
Među brojnim pričama o Halidovom karakteru, posebno se izdvaja ona iz zime u njegovom rodnom kraju, kada je snijeg odsjekao sela od svijeta.

Tu priču je u svom putopisu zabilježio pisac Josip Mlakić, a ispričao ju je mještanin Pero Budeša, koji i danas živi u Halidovom zaseoku Vrapci.

– A Halid… čovjek i po, kažem ti! Neke godine snijeg nas iznenadi, bude ga i po dva metra. Zove Halid odnekud, iz Njemačke ili Austrije: ‘Pero, imate li šta da jedete? Mogu ja zamoliti da pošalju helikopter, da vam izbace hranu dok ne prođe snijeg, samo reci!’ Ljudina, eto ti! – priča Pero.

Knežina, selo podno Romanije iz kog potiče Bešlić, često zna da bude potpuno odsječena od svijeta. Upravo tada, kako svjedoče mještani, Halid je uvijek pokazivao svoje pravo lice – jednostavnog, velikodušnog i iskreno zabrinutog čoveka.

– Nije ga nikada zanimalo ko je koje vjere ili nacije – gleda samo kakav je ko čovjek. I nikada se nije stidio svog kraja, ovih livada gdje je odrastao – dodaje Pero, pokazujući na brdo gdje je mali Halid nekada pjevao i igrao se s vršnjacima.

Porodični korijeni i djetinjstvo uz oca Muju

Halidov otac Mujo Bešlić, zidar i radnik iz naroda, bio je njegov prvi i najveći uzor. Pero Budeša se sjeća da mu je Mujo pomagao oko gradnje kuće, učeći ga zanatu i poštenom radu.

U toj skromnoj kući, priča Pero, „zaplakao je i mali Halid – mada se čini da je već tada raširio ruke i zapevao“.

Upravo iz tog doma, iz jednostavnog i siromašnog okruženja, ponikao je čovjek koji će kasnije pjevati pred desetinama hiljada ljudi – ali nikada neće zaboraviti svoj prag i one koji su mu pomogli da stane na noge.

Čovek iz naroda koji nikada nije zaboravio odakle je
Mještani Knežine kažu da je Halid uvijek dolazio u svoje selo, donosio poklone, raspitivao se za zdravlje starih i pomagao koliko je mogao.

Za njih on nikada nije bio „zvezda“, već „njihov Halid“ – isti onaj momak koji je nekada pevao na vašaru i pomagao susedima da unesu seno u štalu pre kiše.

Njegova skromnost bila je toliko prirodna da je često odbijao pohvale, govoreći da „nije učinio ništa posebno“. A upravo ta jednostavnost bila je ono što ga je činilo velikim.

Humanost bez reklame i pompe
Tokom ratnih godina, dok su mnogi tražili spas, Halid je u svom stanu u Štutgartu primio čak dvadeset izbjeglica.

Kako je ispričao muzičar Sejo Sexon, „malo ko bi to uradio bez reklame ili interesa – Halid je to činio iz čiste ljudskosti“.

Godinama kasnije, kada su poplave 2014. godine pogodile Bosnu i Hercegovinu, Halid je otvorio vrata svog motela „Bešlić“ u Semizovcu, nudeći utočište svima koji su ostali bez doma, prenosi Stil.

– Neka se ljudi smjeste, imaju gdje da prespavaju, sve ćemo riješiti – rekao je tada jednostavno.

Glas dobrote koji traje duže od pjesme
Priče o Halidovim dobrim djelima su bezbrojne. On nikada nije tražio pažnju medija, niti se hvalio onim što je činio.

Čak i kada se reflektori ugase, svjetlost koju je ostavio ostaje – u srcima ljudi koji su ga poznavali, i onih koji su ga poštovali izdaleka.

Njegova dobrota i plemenitost nadahnule su i načelnika opštine Sokolac, koji je najavio podizanje spomenika u Knežini, u znak zahvalnosti čovjeku koji je proslavio svoj kraj, ali ga nikada nije napustio.

– Mnogo je pomogao ljudima ovog kraja, zaslužuje da mu se Knežina oduži – rekao je načelnik.