S ove strane Drine | Dragan Banjac: Čipurići na ušću Save i Dunava
Ima otad(a) možda decenija i po kada mi se hercegovački izgnanik dr Dževad Fazlinović (1935-2018) javio iz Danske, sa željom da mu pošaljem jednu knjigu Vidosava Stevanovića. Kupim knjigu i pravac pošta u Zmaj Jovinoj ulici.
Piše: , za portal Radiosarajevo.ba
Kad tamo, poštarina kao tri cijene knjige. Odustao sam i nekoliko sedmica kasnije poslao mu je iz Berlina, iz male pošte u dijelu grada zvanog Grunevald. Trošak zanemarljiv, nešto tričavih maraka. Stigla je na njegovo dansko odredište, a kasnije mi je tokom razgovora rekao da ima veliku želju da odgleda jednomkjesečni repertoar u Ateljeu 212... Ništa neobično za primarijusa koji je za života iščitao možda više nego studenti (i profesori) književnosti.
Još nešto o ovom odličnom doktoru, zaljubljeniku u lliteraturu. U Beogradu je završio Medicinski fakultet i kada mu je profesor "notao" da li da mu iz anatomije upiše devetku ili desetku neotesani Srbin mu je rekao da je zadivljen što dobro govori "naš jezik". Da je ćutao dobio bi banku, ali Dževad ga je postidio rekavši mu da je to i njegov jezik. Upisao mu je – devet. Dogovarali smo taj repertoar, ali je prije punih sedam godina otišao u neki bolji svijet. Supruga Zagorka je ostala u Danskoj, kćerka Vedrana je u Londonu, a mlađa Tamara, svojevremeno student generacije na beogradskom Medicinskom fakultetu, živi u Kanadi.
Dragi "Džems", onog tvog Beograda odavno nema. Zamišljam kako bi te pogodilo da možeš da čuješ da su sadašnji krkani/gejaci ukinuli Bemus, Bitef, FEST, Nišvil, Gitarijadu, Sterijino pozorje, Beer fest, Noć muzeja, Sajam knjiga...
Nema više, schluss!
BOKAN GAZDA U NARODNOM POZORIŠTU: Sadašnji vrhovni Nevaljalac nije prvi počeo da obesmišljava prim pozicije ne samo u politici nego i u kulturi, privredi, zdravstvu, školstvu (univerzitet!), Crkvi... Pre Prepodobnog Josifa to su radili i Slobodan Milošević, i Vojislav Koštunica, Boris Tadić i Tomislav Nikolić.
Ali je Aleksandar Vučić potukao sve rekorde. Keramičara je postavljao na ministarske fotelje, najgori doktor je ministar zdravlja, ministar vojske mu je bio Nečastivi Vulin koji je za regrutskog vakta bio neposoban ali je kasnije za dvije hefte brzopotezno odslužio u nekoj valjevskoj vojarni (kasarna, prema srpskom germanizmu), vlasnika pečenjare za direktora Elektroprivrede Srbije koju je ulitao kao novorođenče pelene. Skupštinu je napunio raznolikim likovima (estradne "umjetnice" sa silikonskim grudima i usnama, da li da bi naličile na Njena?) gdje bi jedva svaki peti prošao detaljniji neurološki pregled. Našao se tu i traktorista koji je poodavno bio i srbijanski predsjednički kandidat. Spisak je zaista dug.
Da bi po ugledu na Miloševića postavljenja doveo do apsurda skoro je za predsjednika Upravnog odbora Narodnog pozorišta postavio Dragoslava Bokana. Recimo samo da je u pitanju osnivač paramilitarne formacije (pljačkaši i ubice) "Beli orlovi" koji su tokom posljednjeg rata, koji je Srbija izazvala, "djelovali" po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Njegovo ime pominjalo se na suđenju lideru radikala (Vojislavu Šešelju) pred Haškim tribunalom, a sud je utvrdio da su "Beli orlovi" uz Šešeljeve dobrovoljce bili u hrvatskom selu Voćin, kada je 1991. ubijeno više desetina civila. Predsjednik UO NP ja dva puta izlazio pred domaće sudove, prvi put početkom devedestih, kada je uhapšen i kada je policija u njegovom stanu u Beogradu pronašla ilegalno oružje. Osuđen je uslovno na šest mjeseci zatvora. Nešto kasnije optužen je za organizovanje i pomaganje razbojništva. Presuda od godinu dana zatvora izrečena mu je tek 2009. kada je rešt izbegao pošto je kaznu oborio Apelacioni sud.
Dio dramskog ansambla se pobunio protiv Bokanovog postavljenja i zatražili su njegovu smjenu, ali im je novi gazda preko TV Pink poručio da im kuća nije bezbjedna na polju protivpožarne zaštite, i da su "ljudi iz Sektora za vanredne situacije Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) pronašli 59 stavki koje treba ispraviti". Na kraju NP je zatvoreno usred sezone na tri tjedna (srpski - sedmice), a nije isključeno da se zakatanči na duži rok ili ukine.
Dramu, balet i operu imamo već skoro godinu dana na ulici i Prepodobnom Josifu i nisu potrebni glumci koji na kraju predstave običavaju da pomenu "pumpanje" i pokazuju "krvave ruke". Vrjedniji su mu krajinski došljaci iz naselja Busije kod Batajnice koji su mu se, njih oko 5.300 sa 1.300 placeva, vječno zakleli na vjernost.
"IZDAJA KLERIKA": Ponovo sam u mislima prizvao staru tursku koja kaže da klovn kada uđe u palaču ne postaje kraljević nego palača postaje cirkus. Slično je i sa Vučićem. Oni ni po čemu ne nalikuje na državnika. Cirkus koji je napravio između Narodne skupštine i predsjedničke rezidencije tek će se – jadnog dana – izučavati i, siguran sam, okarakterisati kao sramni spomenik gluposti jednog bolesnog uma.
Zašto ćute intelektualci!? Složeno pitanje. U svojoj knjizi Nemoć očiglednog Mirjana Miočinović navodi da je inteligencija tokom prošlog i ovog vijeka posebno, toliko puta sebe stavila u službu zločinačke ideje i sistema. "Ta ’izdaja klerika’, kako kaže Benda, nekom je vrstom osobenog znaka ovog stoljeća, da ponašanje intelektualaca u našoj sredini tokom proteklih godina ne mora naročito da čudi. Tim prije što je u visokom procentu bila komunistička inteligencija (ako ovaj pojam sam po sebi nije besmislen) koja inače nije kadra da misli izvan pojednostavljajućih sistema ’velikih projekata’ koji se lako međusobno zamjenjuju.

Profesorka Miočinović je posebno u pravu kada tvrdi "da je naša nacionalistička inteligencija", opažajući da i ovaj pojam nije manje proturječan od prethodnog, zapravo istog mentalnog sklopa. I ona ne misli izvan klišea, i ona je jednako netolerantna i, što je najvažnije, i ona je jednako neuka.
Iz ove primarne ograničenosti lako nastaje sve ostalo i nadmenost, i odsustvo lične hrabrosti (jer se svako skriva iza uopštenih ideja), i nedolična želja za vlašću, pa otud i potkupljivost. Od takve se inteligencije nikakvo dobro nije moglo očekivati.
BRANT I MENDELA: Dok Srbi čekaju da neki njihov visoki predstavnik od morala i razuma ne klekne recimo na nekoliko mjesta u Vukovaru i okolini, evo, posebno upućen srbijanskom velikom medijskom manipulatoru, primjer Nelsona Mendele.
Elem, južnoafrički advokat je (u početku!) vjerovao u terorizam i da je nasilje jedini način oslobođenja crnačkog stanovništva Južne Afrike koje čini osamdeset odsto zemlje. Kao što je poznato, Mendela je završio u zatvoru gdje je na ostrvu Roben proveo 27 godina. Nakon godina razmišljanja priznao je da je pogriješio, da treba bataliti terorizam, odreći se istjerivanja južnoafričke zajednice bijelaca da bi se stvorila zemlja jer oba naroda u budućnosti treba da žive zajedno.
Kada je izašao na slobodu najteže mu je bilo, bilježi peruanski nobelovac Mario Vargas Ljosa (Razgovori u Prinstonu), da u to ubijedi svoje drugove, sopstvenu partiju, da treba mijenjati ideju. Ubijedio ih je da bi trebalo da se u politiku uključe i bijelci koje je ubijedio da mogu da ostanu da žive sa crnačkim stanovništvom.
Uporedite Prepodobnog Josifa i Mendelu. 'Ajte, molim vas, rekle bi lale. Zato još jedan pogled na naslov koji opominje: Čipurići (ili Pale) na ušću Save i Dunava.
* * *
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.
NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:
Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu".
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.
Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.