S ove strane Drine | Banjac: Samo za tebe, Halide, i ljubav tvoju zanosnu – Beograd je noćas plakao

Zašto odlaze "žive" legende? Zašto su to postale prije smrti? Zašto nas toliko opterećuju svojim odlaskom? Mnogo, čak djetinjastih pitanja – bez odgovora. I dok ređam ove riječi, ne znam bi li mi bilo lakše da se nismo "sreli". Ipak, ne bi – povukao bi me onaj skup ispred Skenderije...

Piše: za portal Radiosarajevo.ba

Otišao je i Halid Bešlić. Ali, nema ga samo fizički – jer će i dalje biti s nama. Sa svima nama, neko reče, od Vardara do Triglava.

Podsjećanje na Bešlića bit će iz posebnog ugla – ćoškasto, što nam je možda i zajedničko. I tako, jednog dana, na putu od Lončara prema Tuzli – stade Čovjek. Ostalo iz požutjele sveske ratnog reportera Borbe, koja je bila kao i Halid – od Vardara...

Godina ratna – citiram sebe. Skoro poratna. Arizona drim je uveliko bio u trendu, mir se nazirao, gospodari rata privedeni na ispovijest u Rajt Paterson... Mjesec – novembar, tek počeo.

Profesor Miladin Životić, koji je – uz Filipa Davida, Nenada Prokića, Radomira Konstantinovića, Latinku Perović, Aljošu Mimicu, Bogdana Bogdanovića, Ljubišu Rajića, Žarka Koraća, Slobodana Inića, Milenu Miočinović, Biljanu Jovanović, Gorana Markovića, Borku Pavićević, Branka Baletića, Obrada Savića, Đorđa Lebovića, Petra Lukovića, Pavla Ugrinova, Vesnu Pešić, Ivana Čolovića... – bio među osnivačima Beogradskog kruga (nezavisnih intelektualaca), krenuli smo u časni grad Tuzlu, kod Selima Bešlagića, gdje nas čekaju Nada Miadina, Ante Raos, Vehid Šehić, Jasmin Imamović, Marko Divković, Mirsad Džonlagić...

Profesor je dobio mjesto iza vozača, a ja sam se smjestio u sredini autobusa koji ide do Banje Luke. Žena pored mene zaviruje u knjigu koju držim u ruci, ali ne vidi naslov, pošto je uvijena.

– "Šta to čitaš?"
– "Je l’ vas baš zanima?"
– "Onako. Što si je umotao?"
– "Da se ne vidi šta čitam."
– "Što je tako debela? Kad ćeš je pročitati? Ne možeš do Nove godine!"
– "I? Šta čitaš?"
– "Igra staklenih perli, Hermana Hesea."
– "Odakle je?"
– "Nijemac." – zaćuta.

– "Đe si krenuo?"
– "U Tuzlu."
– "Kod Turaka!"
– "Kakvih Turaka!?"
– "Šta si ti?"
– "Turčin", rekoh. Ode preko puta, na slobodno sjedište. Mršti se i nešto promrmlja.

Gledam kroz prozor. Lapavica, hladno. Spremam svesku. Izlazimo u Lončarima koji djeluju sablasno. Profesor me pita jesam li joj dao telefon. Ne, rekoh, dao sam joj tvoj – zvaće te na Radovanov skup u Banjoj Luci.

Stojimo na drumu kao da smo na Marsu. Snijega – jedva tri centimetra. Miladin u mokasinama. Iz pravca Hrvatske (Županja?) dosta automobila ide prema Bosni.

Moj palac ne daje efekta. Miladinu su noge potpuno mokre. Izuva cipelu i dok se drži za mene – skida jednu čarapu, ocijedi je koliko ima snage i, dok mu stavljam sloj novina, obuva cipelu. To ponovi i za drugu nogu.

Ja sam u boljoj situaciji – nosim duboke "reporterske" crveno-žute cipele koje sam prilikom prvog povratka iz ratnog Sarajeva kupio u Rimu.

Stopiramo bez uspjeha. Profesor, poslije svakih dvjesto metara, mijenja novinski uložak u cipelama. Psujemo Slobodana Miloševića, četnike, "međunarodnu zajednicu“ – sve redom.

Stade čovjek.

– "Đe ste vi krenuli pješke po ovom kijametu?"
– "U Tuzlu", kažem neznancu.
– "Da si rek'o 'uTuzlu', povezao bih vas, ovako..."
– "U Tuzlu, jarane, pokušavam da ispravim grešku."
– "Upadajte!"

Bio je to tmuran dan sa sretnim dijelom. Miladin Životić i ja – sreli smo Halida Bešlića.

Raspituje se kuda idemo i odakle smo.

– "Što ćete u Tuzlu po ovoj zimi, u Beogradu vam je sigurno toplo."

Predstavljam mu profesora, a za sebe samo kratko kažem da sam novinar Borbe.

– "Čekaj, druže, zar ti nisi onaj koji je podvezao tur i preko Budimpešte, Beča i Rima stigao prvi otuda u Sarajevo? Pričalo se da će ti Sarajlije dati ulicu kad ovaj belaj prođe."

Bilo bi mi previše, velim, i dodajem da je to možda poteklo od mog prijatelja Harisa Silajdžića, koji je – na šalu Alije Izetbegovića da sam zaslužio ulicu – rekao: "Samo sokače."

Još ne znamo ko je čovjek. Pravim plan kako da se ne izletim i bubnem nešto što bi ga možda naljutilo – i onda: marš napolje.

Pita Miladina zašto on, Konstantinović, David, Latinka i društvo – nisu zaljuljali javno mnjenje, da se ne ubija Bosna.

– "Šta nam je falilo dok smo bili jedna država?"

Miladin ćuti, pa će:

– "Nismo mogli protiv tenkova i onog zlotvora koji je, moramo to priznati, imao uz sebe ogromnu većinu."

– "Slušao sam Konstantinovića i Davida. Koje veličine – bez uticaja!"

– "Čime se vi bavite?" – pitao ga je Miladin.

– "Da pogađate?"

– "Može li malo pomoći?" – mudro će profesor.

Prekidam ćaskanje s molbom da kratko zastanemo u Srebrniku. Kažem da treba da vidim Nijaza Bešića i kažem mu da nisam uspio da mu u Zemunu iskamčim diplomu neke više škole.

– "Ako je nije podig'o, ne znam što da ga gledaš."

– "Da mu kažem da sam uložio dosta truda i zbog toga imao problema."

Svratismo u kafanu s lijeve strane. Nema Bešića. Ostavio sam poruku, telefon, adresu...

Nastavljamo.

– "I ko sam ja?"

Miladin kaže da ne zna. Ja dodajem da znam.

– "Kako znaš?"

– "Pitao sam konobara dok ste vi razgovarali s profesorom. Vi ste Halid Bešlić!"

– "Bingo. Halid Bešlić, pjevač iz Sarajeva!"

– "Zar vi niste iz Beograda?"

– "Nisam, ali u neku ruku sam i iz Beograda, i iz Zagreba, Ljubljane, Titograda, Skoplja, Novog Sada i iz Prištine. A otkud tebi, novinaru" (prešli smo na 'tikanje' na njegovo insistiranje), "da sam iz Beograda?"

– "Ti si u Beogradu – Bog, božanstvo. I znaš li onu: kroz Srbiju ne igraj, kroz Bosnu ne pjevaj, a kroz Makedoniju ni jedno ni drugo – jer ćeš da se obrukaš..."

– "OK, čast Srbiji i Makedoniji, ali Bosna ima prvenstvo. Znaš li nekog pjevača?"

– "Dvojicu poznajem lično – Kemala Montena i Davorina Popovića, kojeg neki u Sarajevu zovu Dača i Pjevač. I Pimpek, naravno."

– "Nabroj pet za koje si čuo, pošto pretpostavljam da ne slušaš narodnjake."

– "Zaim Imamović, Zehra Deović, Safet Isović, Hašim Kučuk Hoki i Halid Bešlić."

– "Ovog posljednjeg znaš, duguješ mi još jednog!"

– "Meho Puzić!"

– "Odličan. Pet!"

– "Ko je najbolji čovjek u Sarajevu, u BiH?" – pitao me je.

Na odgovor "kao iz topa" rekao sam – Monteno.

A Halid se nasmiješio:

– "Ta ti može proći, dobar je Kemica. Ali, sam ja ipak malo bolji. Za dlaku."

U svesci je ostalo još zapisa. Vidjeli smo se još jednom – u Beogradu, kada je "belaj" uveliko bio iza nas.

Neko mi je ispred Skenderije preksinoć "ukrao" misao, rekavši da Bešlića treba najprije pamtiti po ljudskosti, a onda po pjesmi.

Mir tvojoj duši, dragi Halide!

P.S. Iščitao sam nekoliko tekstova povodom smrti ovog Čovjeka. Kolebao sam se da li da ga stavim na svoj spisak velikana, pa i da li da to objavim.

Evo ga – u nadi da će ga urednik izbaciti.

Neki više nisu živi, ali me njihova veličina i saznanje da su nikli na ovim našim prostorima – zbunjuje pri pomisli da nam se "sve ovo desilo":

Viktor Ivančić, Boris Dežulović, Predrag Lucić, Dragan Kapičić, Filip David, Vidosav Stevanović, Kemal Monteno, Mirko Frančeski, Nenad Prokić, Svetislav Basara, Mirjana Miočinović, Borka Pavićević, Ivan Čolović, Zdravko Grebo, Budimir Lončar, Radomir Konstantinović, Ismet Spahić, Hrvoje Zovko, Heni Erceg, Robert Boteri, Azem Vlasi, Boro Kontić, Ivo Daneu, Bogdan Tanjević, Petar Skansi, Hrvoje Klasić, Latinka Perović, Tvrtko Jakovina, Joško Kulušić, Slavko Perović, Veton Suroi...

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.