Koliko je iranski vojni arsenal destruktivan i da li smo zaista svjedoci uvoda u nuklearni Armagedon ili samo dobro isplanirane demonstracije sile? Analiza ogoljenih vojnih i političkih činjenica daje potpuno drugačiju sliku.
Iako zvanična vojna terminologija ne poznaje termin “oružje sudnjeg dana” u kontekstu konvencionalnog naoružanja, mediji su ovim imenom krstili najnapredniji balistički arsenal na Bliskom istoku.
Prava istina o “raketama sudnjeg dana” i sili udara Teherana
Iranska vojna doktrina se decenijama strateški oslanja na razvoj asimetričnog ratovanja i snažnih raketnih snaga, kompenzujući time nedostatke u tradicionalnoj avijaciji.
🇮🇷⚡ The launch of the “Fattah-1” Hpersonic medium-range ballistic missile, its second stage maneuvering and accurately hitting the designated target.
— OSINTWarfare (@OSINTWarfare)
Kada je riječ o sili udara, okosnicu Iranske Revolucionarne garde (IRGC) čine balistički projektili srednjeg dometa, poput serija Shahab-3, Khorramshahr i Sejjil. Sa dometom koji premašuje 2.000 kilometara, ovi projektili rutinski pokrivaju kompletnu teritoriju Izraela, kao i ključne američke vojne baze u regionu, uključujući Katar, Bahrein i Ujedinjene Arapske Emirate.
Ono što, međutim, izaziva najveću zabrinutost zapadnih obavještajnih službi jeste iranska hipersonična prijetnja. Nove generacije projektila, poput rakete Fatah, dizajnirane su da lete brzinama iznad pet Maha, odnosno pet puta brže od zvuka.
Njihova sposobnost da manevrišu unutar i van atmosfere predstavlja ozbiljan, gotovo nerješiv izazov i za najmodernije PVO sisteme današnjice, uključujući izraelsku “Gvozdenu kupolu” (Iron Dome) i sistem “Strela” (Arrow).
Ipak, iranska glavna vojna prednost ne leži u hirurškoj preciznosti zapadnog tipa, već u pukom kvantitetu. Sposobnost masovnog lansiranja stotina projektila istovremeno, taktika poznata kao “zasićenje PVO-a”, jeste glavni mehanizam kojim Teheran drži svoje protivnike u šahu.
Koliko je Iran realno blizu atomske bombe?
Najopasnija karta u ovom geopolitičkom pokeru svakako je iranski nuklearni program. Iako zvanični Teheran uporno tvrdi da je program isključivo u mirnodopske svrhe, izvještaji Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) slikaju znatno alarmantniju sliku.
Ključni problem leži u tempu obogaćivanja uranijuma. Iran trenutno obogaćuje uranijum na visokih 60 odsto čistoće, dok je za izradu nuklearne bojeve glave potrebno obogaćivanje od 90 odsto. Stručnjaci upozoravaju da je tehnološki skok sa 60 na 90 odsto znatno brži i lakši nego početne faze ovog procesa. Zbog toga su vojni analitičari izračunali da je iransko “vrijeme proboja” (breakout time) – period potreban da se proizvede dovoljno fisionog materijala za jednu bombu – spalo na svega nekoliko nedjelja.
The IDF released a graphic mapping out its strikes across northwestern Iran. Targets include IRGC-linked nuclear sites, air defense systems, surface-to-surface missile launchers, senior military commanders, and nuclear scientists tied to Iran’s weapons program.
— Open Source Intel (@Osint613)
Ipak, nuklearna fizika diktira jedno važno pravilo: posjedovanje materijala nije isto što i posjedovanje upotrebljivog oružja. Minijaturizacija nuklearne naprave, kako bi ona uopšte mogla da stane u bojevu glavu balističke rakete i preživi ekstremne uslove lansiranja, zahtjeva izuzetno naprednu tehnologiju i rigorozna testiranja. Taj proces bi trajao mjesecima, pa i godinama, što bi zapadne obavještajne službe gotovo sigurno detektovale prije nego što on bude kompletiran.
Doktrina odvraćanja, a ne uvod u Treći svjetski rat
Vodeći analitičari iz oblasti međunarodnih odnosa saglasni su u jednom: trenutna eskalacija nas ne vodi direktno u Treći svjetski rat. Sve što trenutno gledamo na globalnoj sceni – od prebacivanja raketa iz podzemnih silosa na lansirne rampe, pa do oštre i ratnohuškačke retorike – klasičan je školski primjer primjene doktrine odvraćanja.
Prikazivanje zastrašujućeg raketnog arsenala nema za cilj pokretanje globalnog uništenja, već slanje kristalno jasne poruke Vašingtonu i Tel Avivu da bi cijena direktnog napada na iransku teritoriju bila apsolutno nepodnošljiva.
Iran i dalje preferira vođenje asimetričnih ratova preko svojih proksi milicija, poput Hezbolaha, Huta i grupacija u Iraku, čuvajući svoje kapitalno naoružanje kao ultimativni štit za opstanak sopstvenog režima.
Na kraju, ne smije zaboraviti ni ekonomska računica globalnih aktera. Ni Sjedinjene Američke Države, ni Kina, ni Rusija u ovom trenutku nemaju interes za otvoreni, globalni konflikt koji bi paralisao svjetsku ekonomiju. Eventualna blokada Ormuskog moreuza, kroz koji svakodnevno prolazi petina svjetske nafte, gurnula bi planetu u neviđenu recesiju.
Situacija na Bliskom istoku nesumnjivo pleše na oštrici noža. Rizik od regionalnog rata uslijed pogrešnih procjena je i te kako stvaran, ali narativ o “Armagedonu” je trenutno više moćno političko oružje nego vojna neminovnost. Rakete jesu spremne, prsti jesu na obaračima, ali osnovni cilj lidera sa obje strane ostaje preživljavanje, a ne uzajamno, potpuno uništenje, piše
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.