Pet godina nakon donošenja Zakona o zabrani negiranja genocida, Bosna i Hercegovina ima tek jednu pravosnažnu presudu. To je poraz pravosuđa i otvorena poruka da se državni zakoni mogu ignorisati bez posljedica. Dok se u javnom prostoru svakodnevno negira genocid, institucije šute, odugovlače i glume nemoć.
Žrtve ponovo doživljavaju poniženje i traumu, dok se presuđeni ratni zločinci nekažnjeno slave kao heroji. Dragoljubu Kunarcu, osuđenom pred Haškim tribunalom za silovanja, porobljavanje žena i druge monstruozne zločine, omogućeno je da se slobodno kreće Fočom dok mu traje novo suđenje. Za sud je to procesna odluka. Za žrtve je to nastavak torture.
Kakvu poruku država šalje povratnicima u Foči, svjedocima i preživjelima, puštajući njihovog mučitelja na ulicu? Kakvu sigurnost mogu osjećati žene koje su preživjele sistematska silovanja, kada vide da sistem više brine o “pravima” osuđenog zločinca nego o žrtvama?
Negiranje genocida i veličanje zločinaca nisu izolovani incidenti. To je politički i društveni projekt koji opstaje jer ima zaštitu institucionalne pasivnosti. Kada nema sankcija, laž postaje normalizovana, a zločin relativizovan.
Bosna i Hercegovina danas nema problem nedostatka zakona. Ima problem nedostatka hrabrosti da zakone provede. Pravda koja kasni, selektivno djeluje ili izostaje, nije pravda. To je saučesništvo u ponižavanju žrtava.
Država koja nije spremna zaštititi istinu o genocidu i sigurnost onih koji su preživjeli ratne zločine, mora priznati da je prepustila prostor onima koji bi da zločin dovrše poricanjem.
