Sredinom 18. stoljeća u Sarajevu se odvila buna koja je ostavila kako pisani trag u knjigama, tako i onaj usmeni, pa su se tako pripovijedale predaje i prepričavale priče unutar kafana, na sijelima i ostalim skupovima Sarajlija. Čuvena braća Morići podigoše bunu zbog nepravde koju su provodile osmanske vlasti. Naime, prilikom izvođenja vojnih operacija širom Carevine, odvodili su veliki broj naših mladića na vojne frotove, od kojih se mnogi nikada nisu vratili.
Pored braće Morića, koji su pripadali staležu aga, u buni su učestvovali i ostali uglednici grada, poznati begovi, ali i učevnije i imućnije Sarajlije. Oni su se okupljali kako bi dogovorili dalje korake. Sastanci su se najčešće održavali u Kolobara hanu koji je izgradio utemeljitelj Sarajeva Isa-beg Ishaković. Među glavnim pristalicama bune, pored Morića, našla su se i zvučna sarajevska prezimena poput Halilbašića, Đženetića i dr.
Grupa pristalica
Povod njihove velike bune smatra se nalog za mobilizaciju koji je stigao iz Stambola, što je utjecalo na to da se stanovnici zabrinu.
Kada je pobuna otpočela, centralne osmanske vlasti su se zabrinule iz razloga što se oko pokretača bune, naročito Morića i Halilbašića, okupio veliki broj pristalica.
No, kada su vlasti popustile pred pobunom, Morići, Halilbašići kao i ostale vođe nisu raspustili svoje grupe pristalica nego su ih počeli dodatno naoružavati i opremati zbog čega se počeo razvijati međusobni rivalitet. Iako zajednički neprijatelj više nije bio problem, rivalstvo koje se najviše uočavalo između Morića i Halilbašića je bilo sve veće. Vođe su opremale vojnom opremom svoje grupe i odane pristalice radi sigurnosti i prestiža. Morići su naročito štitili slabije slojeve društva i nisu dozvoljavali ni najmanji vid ugnjetavanja.
Djed braće Morić bio je Hasan-aga, otac Mustafa-aga, a njihova majka Amina bila je iz begovske porodice. Stariji brat Morića zvao se Mehmed, a bio je poznat po nadimku Pašo. Mlađi Morić zvao se Ibrahim - Ibro. Treći brat Alija je nažalost preminuo mlad, a imali su i sestru Atiju. Morići su bili poznati i po tome da su čuvali Dubrovčane koji su dolazili da trguju u Sarajevo i koji su imali svoju mahalu u Latinluku, pored Latinskog mosta, te su tako bez problema mogli da obavljaju svoje poslove.
Rivalitet između Morića i Halilbašića, bio je izražen i napet, pa je nerijetko dolazilo i do obračuna između njih. Halilbašići su bili begovska porodica i bili su u blagoj prednosti u odnosu na Moriće koji su bili aginska porodica. Vrhunac nesuglasica bio je pokušaj mlađeg brata Morića da ukrade sestru Halilbašića, te je oženi bez saglasnosti njene porodice. Iako je njihova ljubav bila neizmjerna, Halilbašići su otkrili Morićeve namjere te spriječili čin otmice i udaje na vrijeme. Ipak, nakon izvjesnog vremena, u Begovoj džamiji u Sarajevu, došlo je do zvaničnog pomirenja ove dvije porodice kome su svjedočile i prisutne džematlije. Nedugo zatim, pomirenje je krunisano i brakom između Ibre i Ajke, što je dodatno zbližilo ove dvije porodice.
Također, ono što je učinilo poznatim prezime Morića u široj narodnoj masi je i čuveni Morića han, koji se prije njihovog iznajmljivanja zvao Novi han. Ovaj han, prije Morića bio je iznajmljen jednoj drugoj sarajevskoj porodici koja nije imala potomaka, što je i bio razlog zbog kojeg je vraćen Gazi Husrev-begovom vakufu, koji ga je kasnije iznajmio Morićima. S druge strane, porodica Halilbašić imala je veliko imanje u blizini Sarajeva, tačnije u Kotorcu, a bili su nastanjeni na suprotnoj strani od porodice Morić, tačnije na Kovačima u blizini mahalske džamije, smješteni u begovske dvore. Porodica Morića živjela je na lijevoj strani Miljacke, iznad Vekil Harčove džamije, koja je u narodu poznata kao Hadžijska džamija te su također posjedovali velike dvore.
Izvršena odmazda
Zaplet ove priče počinje spletkom koja se odvila u Sarajevu. Naime, pojedini trgovci u dosluhu sa zvaničnom vojskom, pokušali su da slome pobunu Morića tako što su namjeravali da odvoje jednog od vođa te da ga pogube. U takvim težnjama, uspjeli su nagovoriti Sara Murata koji je bio jedan od vođa bune pored Morića, da ode u rezidencuju janjičarskog komandanta Mehmeda, kako bi se sklopio dogovor. No, nakon što je Sara Murat zaista otišao, Mehmed ga je lično pogubio. Upravo ovaj čin prevare izazvao je veliki revolt kod Morića i njegovih pristalica nakon čega je izvršena odmazda te je tako komandant Mehmed pogubljen, ali i njegova pratnja kao i šest trgovaca koji su učestvovali u spletki Sara Muratovog pogubljena.
Nakon svih ovih dešavanja, Sarajlije su se uplašile kako će vlasti iz Stambola reagovati kada saznaju za smaknuće janjičarskog vojskovođe. No, na čuđenje svih, nista se čudno nije dešavalo, tek kada se situacija skroz primirila i kada se stanovništvo vratilo svojim uobičajenim aktivnostima, doušnici su vojnoj jedinici koja je došla do grada, prenijeli informaciju gdje se nalaze Morići, nakon čega su braća na prepad uhapšena zajedno sa svojom grupom i to bez mogućnosti da se pruži bilo koji vid otpora. Sve se odvilo poslije ikindija-namaza u Bakar-babinoj džamiji u Sarajevu na At mejdanu, nakon čega su Morići provedeni s lancima preko Sarača, uz strme Kovače, pa sve do Jekovca, gdje ih zatvoriše u Bijelu tabiju.
Isti dan se desilo i hapšenje Mehmed-bega Halilbašića, kojeg su smjestili u tvrđavu u Travnik, nakon čega je pogubljen po kratkom postupku.
Kada je majka braće Morića, Amina, čula ovu strašnu vijest, otišla je do upravnika - vezira, koji se tada zatekao u Sarajevu, te ga je molila za milost nad svojom djecom, nakon čega joj vezir obećao da će ih sudija pravedno suditi i da će najvjerovatnije biti pušteni. No, nažalost, to se nije desilo nego je isti dan u predvečernjim satima, dizdar, tj. upravnik tvrđave pogubio Moriće sa ostalim zatvorenicima, i to ih svirepo udavivši gajtanom. Nakon pogubljenja, izbacili su tijela pred tvrđavu da ih njihove porodice mogu preuzeti, a potom za svakog ubijenog ispališe top, tj. po jedan plotun.
Sarajlije su o ovom činu rijetko pričale, a sve zbog straha od moguće reakcije i eventualne odmazde vlasti. Poslije, kada je vezir čuo šta se desilo sa zatvorenicima, poslao je vojsku koja je uhvatila dizdara i stražare tvrđave kojima nakon suđenja pade presuda da se pogube na isti način kao Morići s obzirom na to da su donijeli odluku bez saglasnosti s višom vlašću i bez suđenja pogubili braću Moriće.
Nevini ubijeni
Taj dan kada su uhapsili Moriće i Halilbašić-bega, bile su uhapšene ukupno dvadeset i tri osobe, a sve se to desilo u martu 1757. godine. U noći, nakon pogubljenja, u Sarajevu se desio zemljotres, što su stanovnici protumačili kao znak da su nevini ubijeni te da su najvjerovatnije pali šehidskom smrću, a kako ovdje narod ima običaj reći, "na pravdi Boga".
Svakako treba istaći da su preci Morića i Halilbašića, a i gotovo svih Sarajlija, bili janjičari. Što se tiče osmanlijskih janjičarskih jedinica, njih je pored stalne vojske sačinjavala i vojska u rezervi, tj. stajaći janjičari koji su se za vrijeme mira bavili raznim zanatima i trgovinom te su bili vrlo imućni i utjecajni.
Vazan podatak je i da su Morići malo prije hapšenja uvakufili mlin s devet vitlova koji se nalazio u donjim Tabacima u blizini Careve ćuprije na desnoj strani rijeke Miljacke. Taj mlin je bio u ostavštini njihovog oca koji je dobio dozvolu od tadašnjih osmanskih vlasti da ga baš na tom mjestu izgradi, za potrebe gradskog stanovništva.
Kasnije je u narodu nastalo mnogo verzija sevdalinki o pogibiji braće Morića, čak njih 28.
Također, postoji i zanimljiva priča o tome kako je daidža Morića bio evlija, tj. jedan duhovno nadahnut čovjek. Naime, kada su braća Morići bili djeca, njihov daidža je došao u posjetu njihovoj majci, odnosno svojoj sestri, te je tom prilikom razvezao mač zajedno s koricama, a gajtan kojim je mač bio vezan za pojas izvadio, te ga simbolično omotao Mehmedu i Ibrahimu za vrat. Kada je majka Amina to vidjela, zabrinuto ga je upitala zašto to čini. Na sve to, on nije odgovorio ništa osim što je njihovoj sestri Atiji rekao da ide u Toplik, tj. izvor u blizini, i da donese majci vode.
Poslije su duhovno nadahnuti ljudi takav događaj tumačili kao predskazanje da će dvojica braće Morića biti zadavljeni gajtanom, a da će kćerka Atija donositi majci vodu iz izvora Toplik da joj dušu njome povrati i okrijepi.
Zaista se tako i desilo poslije smrti Morića, njihova majka dugo nije nikakvu hranu jela i samo je pila vodu sa izvora Toplik. Sve to je ostalo u pričama koje se prenose s koljena na koljeno.
Poslije Sarajlije ispisaše hronogram tarih, tj. ploču koji glasi:
"Neka im je vječiti spomen kao mučenicima, šehidima" jer tako Sarajlije i tumače njihovu pogibiju, baš kao šehidsku smrt. A ova ploča bi ugrađena u zid harema, što je zaista rijedak slučaj da se to tako radi ovdje kod nas u Sarajevu.
Spomen-ploča o pogibiji braće Morića
Tekst hronograma u pjesmi, na turskom jeziku, uklesan je u kamenu tablu, veličine 45x30 cm, uzidanu u dvorišnom zidu džamije. Pismo: nash-talik, slova su dosta plitko klesana.
«Poznatoj i omiljenoj braći Morićima,
Hadži-Mehmedu i Ibrahim-agi,
Nenadano je puhnuo smrtni vjetar
I obojicu ih začas uništio.
Ostaviše majku u velikoj tuzi i žalosti,
A Gospodar (Bog) neka ih primi svojoj
milosti.
Sa jednim uzdahom napisan im je ovaj kronogram:
Neka im je vječni spomen kao mučenicima
(šehitima).
Godina 1170.» (1757)
