MESS | Teatarska kritika: Oko svoje ose - Svijet i sve u njemu

Da su vrijeme i prostor svuda oko nas, i da i sami možemo učestvovati u oblikovanju novog svijeta, pokazala je predstava Svijet i sve u njemu Sarajevskog ratnog teatra, nastala prema romanu Bejturan i ruža Aleksandra Hemona, a izvedena u sklopu 65. Izdanja Festivala MESS, kao jedan od tek dva selektovana bosanskohercegovačka naslova, i to jednostavnim okretanjem na okretnoj teataraskoj stolici, za što ne treba cijeli jedan dan kao Zemlji, nego jedan sekund, brzi okret i prebacivanje pažnje. U tome jednom trenutnu će možda nešto promaći, i rediteljici Selmi Spahić i gledateljima, ali ni jedan svijet nije savršen, pa ni "ovaj svekoliki svijet i sve u njemu". 

Piše:

Selma Spahić je rediteljica koja je svoj autorski senzibilitet gradila eksperimentisanjem, i to posebno u tehničkom aspektu, onome koji se tiče gledateljske perspektive i pozicioniranja gledatelja u teatarskom prostoru, uključujući ga uvijek u scenografski koncept i ostavljajući mu ulogu kograditelja novog svijeta. Nekada je to bilo samo sebi svrha, ali sada o postojanju smisla u ovome postupku, dakle, odlučuje sam gledatelj, pomjeranjem ili ne pomjeranjem sa krutom i pomalo svojeglavom stolicom. Ovdje se sada nameće pitanje da li je pozicija gledatelja u gledalištu uopšte važna, jer ponekad je gledateljska žudnja iz posljednjeg reda mnogo jača od gledateljske dosade iz prvog. Ipak, sada će gledatelj biti primoran da "prođe" kroz cijelo gledalište, što će stvarati dojam da se pred svakim pojedinačnim pogledom vrijeme udaljava i približava, a s vremenom i sam život.

Iako ovakav postupak djeluje vještački, s obzirom da je uslovljen tehničkim kontekstom, ili vanjskim sredstvom, on gotovo primorava publiku da se uključi u rediteljski koncept koji počiva upravo na vlastitom učestvovanju u kreiranju gledateljske perspektive. Rediteljica Spahić u svome autorskom izražaju nastoji sjediniti vanjsko i unutrašnje, teatarsko i tehničko, umjetničko i lično, te je u predstavi Svijet i sve u njemu, "čitanje", "okretanje" listova zamijenjeno okretanjem gledatelja oko svoje ose, što u naučnom aspektu Zemljine rotacije, određuje smjenu dana i noći ali i utiče na uspostavljanje vremenskih zona na planeti. Osim što se gledatelj vizuelno udaljava ili približava određenim prizorima, stvara se dojam protoka vremena i promjene prostora, što u potpunosti određuje priču koja se razvija kroz decenije, od grada do pustinje, od mira do rata, od rođenja do smrti.

Od Sarajeva, preko Galicije, Taškenta i pustinje Takla Makan, zatim Šangaja i Hong Konga, da bi se krug zatvorio ponovo u Sarajevu, što jeste svakako dodatna aktuelizacija "čitanja" romana, i to bez promjene historijskog trenutka i doslovnog prelaska iz prošlosti u sadašnjosti. Na tom putovanju, gledatelj se udaljava i približava dvojici sarajevskih regruta, Rafaelu Pinti (igra ga Ermin Bravo) i Osmanu Karišiku (Alban Ukaj), udaljava od njihove ljubavi, približava se njihovoj strasti, udaljava i približava njihovoj pratnji, koja je jedina prisutna tokom svih tih godina koje su protekle "oko svoje ose".

Taj svijet "oko nas" jeste zapravo jedno platno koji je scenografski kreirala Lili Anscütz, a koje poput prazne trake ili drvenog okvira, "čeka" da na njene dijelove ili stranice "stigne" historija i da postane slika. U postanku tih pojedinačnih teataraskih slika, posebnu ulogu će odigrati dizajner svjetla Nedim Pejdah, koji će otkrivati nove uglove gledanja, sakrivati one lako uočljive, pomagati da se svi prizori mogu jednako spoznati sa svakim pojedinačnim "okretom". Na trenutke će te slike djelovati kao da ih opisuje Miroslav Krleža, kao da ih kadrira i boji Rainer Werner Fassbinder, vizuelno uzdiže David Lean, dok uporno dominira osjećaj da likovi tumaraju po pećinama civilizacije, rukama pipajući po još uvijek praznim zidovima, provjeravajući svoje prve pokrete, osluškujući nepoznate zvukove.

Otvor na jednom dijelu jeste naravno prolaz za publiku koja ulazi u utrobu toga svijeta i koja će svojim prisustvom slikanju pojedinačnih prizora, svjedočiti teataraskoj vizuelizaciji historije jedne priče, jednog života, jedne ljubavi. Zajedno sa razvojem te priče, mijenjati će se i osjećaji koji se vežu za pojedinačne "slike", od nervoze, ushićenja, žudnje, boli, neizvjesnosti, bijesa, mržnje, a isto sa svakom novom rotacijom, prolazit će godine koje će ostavljati fizički trag na centralnom dvojcu, znoj će prizivati bljedilo, umor će stvarati bol, a fizička strast će dovoditi do duhovnog olakšanja, a sa prolaskom vremena i sa približavanjem radnje, moći će se primijetiti i realistični ožiljci na glumačkim licima. U nekom, dalekom, metaforičkom smislu, moći će se pomisliti da svi zajedno čeprkaju po organima te unutrašnjosti, od žutila jetre do crvenila srca, a negdje će miris biti ugodan, a negdje neće. Neko će ovo prepoznati ranije, neko kasnije, a neko neće uopšte. Tako je pak i sa historijom i sa životom. I sa bolešću i smrću. 

Ako se sada pokuša dramaturški analizirati sadržina ove zemljine utrobe, moći će se uočiti pretjerano oslanjanje na naraciju, posebno na početku, kada će se ustanoviti koncept raspodjele uloga i promjene naratora do kojeg su u adaptaciji došle Selma Spahić, Emina Omerović i Nejra Babić Halvadžija, što s jedne strane, ostavlja roman kao priču koju neko oduvijek priča, u zatvoru, u krevetu, pored vatre, a s druge uvodi kolektivni narativ historije koja se prenosi "s koljena na koljeno", a u okviru koje su male priče progutane onim velikim.

Naravno, ritam i tempo izvedbe takvog procesa, u mnogome određuje glumačka spremnost, iz koje su ovaj put proizašle neke od karijernih izvedbi, prije svih Snežane Bogičević kao kćerke Rahele koja će na kraju konačno srušiti "četvrti zid" i sadašnjoj publici saopštiti: "Oba moja oca su iz Sarajeva, znate li?", a koja će donijeti cjelokupni proces čovjekovog razvoja, od rođenja i gole bebe, preko dinamičnog obrazovanja koje počinje zaostalošću i utaljenjem gladi, zatim odrastanja i otkrivanja seksualnosti, do obrazovanja i odrasle dobi, dok će ostale uloge: Tatjana Šojić (Lenka), Faruk Hajdarević (Henry), Kemal Rizvanović (Moser), Igor Skvarica (Lu), Hana Zrno (Klara), savršeno pokazati kako se u okviru kolektivnog ipak mogu izdvojiti različitosti koje u glumačkom smislu gotovo uvijek počivaju na detaljima. Na koncu, iako izgrađeni odnos Rafaela Pinte i Osmana Karišika podsjeća na onaj Ennisa Del Mara i njegovog ljubavnika Jacka Twista koje su u filmu Planina Brokeback (2005) odigrali Heath Ledger i Jake Gyllenhaal, posebno ukazujući na sličan realistični prikaz razvoja dugogodišnje veze, u slučaju teatarske verzije u kojoj je atmosfera konzervativnog Zapada 60-ih i 70-ih godina zamijenjena univerzalnom atmosferom straha od dolazećeg, a u kojoj su kauboji zamijenjeni regrutima, lako se može uočiti potpuno oslobađanje generalno dominantnog osjećaja krivnje koja se uporno nameće gay populaciji. Želja za potpunim tjelesnim uživanjem i apsolutnim duhovnim prepuštanjem jeste nešto što izvire iz ove nezaboravne partnerske igre. Jer, ljubav jeste sila prirode i protiv nje se besmisleno boriti. Rat nije.

Fokusirajući se na vizuelnost, a možda zanemarujući ostala teatarska čula, miris, zvuk, dodir, sve prisutne već u naslovu Bejturan i ruža, predstava Svijet i sve u njemu ipak donosi jednu sasvim novu perspektivu, ne samo u smislu gledanja, nego i samog prisustvovanja teatarskom činu. U odnosu na bosanskohercegovačku teatarsku produkciju "ispred nas" koju reditelji pretežno ostavljaju "izvan nas", to je već poprilično velik iskorak.