MESS | Teatarska kritika: "Knjiga mojih života" ili meki udari uspomena
Teatarska preoblikovanja književnih djela ostavila su primjetan trag u takmičarskom programu ovogodišnjeg MESS-a, u okviru kog je sedme noći festivala prikazana interpretacija još jednog romana Aleksandra Hemona – predstava Knjiga mojih života.
Piše: Lamija Milišić
U produkciji Anton Podbevšek Teatra i ljubljanskog Plesnog teatra, režiserska vizija Ivane Đilas donijela je publici u Sarajevskom ratnom teatru topao zagrljaj radosti, ali i tuge – tako smjerno sačuvavši Hemonov sentiment i, krajem predstave citiranu, "neokaljanu ljepotu Sarajeva".
Ključni strukturni element, koji nadahnjuje sve ostale, u ovoj je predstavi scenografija zavidne vizije (Sara Slivnik). Sačinjena je od velike "kocke" poluotvorenih stranica, tajnih prolaza i stepenica, čiji početak i kraj zamišljamo u prešućenim ličnim putanjama sjećanja. Scene se smjenjuju kako se kocka okreće oko svoje osi, listajući stranice Knjige mojih života.
U prvoj sceni se susrećemo s Hemonom (Marko Gregorčič – Murat), koji kroz pravougaoni portal na kocki ulazi u prostor ostatka scene, obasjane projekcijom neba nad Chicagom. Ovakvim mizanscenom dijeleći sličnosti sa jednim od kultnih kadrova "Trumanovog showa", ova predstava počinje odmotavati ideju uokviravanja života u priču, u smisao. U nastavku ćemo promatrati projekcije kako obasjavaju površinu kocke, umnožavajući dimenzije pozornice i dramske radnje, projekcije koje značenju predstave donose određeni rizik. Tomu je slučaj jer su ti prizori grada, zgrade, sobe itd. u početnim scenama u velikoj mjeri "generični", ili prosto djeluju stranim, neopipljivim publici. Međutim, cijenim da su ovom iščašenošću iz konteksta prostora i vremena, odnosno tjelesnosti, teatra zapravo osvijetlili jedan aspekt poetike Hemonove adaptirane knjige, djelujući poput nedorečenih isječaka života. Dodatno, opisane projekcije služe tek kao podloga u scenografskoj postavci, ustrojenoj da istakne koreografiju. Glumački ansambl (uz Gregorčiča su tu još Veronika Valdés, Branko Potočan i Željko Božić) harmonično se kreće dinamičnom scenom, u solitarnim ili zajedničkim izvedbama. Tijelo im je najčešći instrument progresije radnje, posebno dirljivo naprimjer u sceni prepiranja / previranja dvoje ljubavnika u plesnoj igri jednako nasilnoj i brižnoj, punoj mekih sudara.
Tretiranje rata kao prekretnice ili barem uzročnika da Hemonov svijet za nekoliko stepeni ukosi svoju os koja više nikad neće okretati stvarnost istom brzinom – koreografski je izvrsno riješena scenom u kojoj se lik skanjuje izgovoriti riječi kao suvislu refleksiju na ratno stanje. On ostaje nijem glasom, ali tijelom – koje mikrofon počinje koristiti kao instrument iz kog se pri plesnim pokretima silinom ispuštaju zvučni talasi simulirajući granate i rafale i sve ostale zvukove naoružane jave – itekako pripovijeda. U ovoj sceni su projekcije koje promatramo autentični snimci ratnog Sarajeva (zapravo jedan snimak zahvaćen u petlju straha). Ovom segmentu sljeduju možda najosjećajnije scene predstave, u kojima se Hemon utapa u sjećanjima, praćen muzikom što polako sagorijeva, odražena pokretima koji nikad ne staju, opet uhvaćeni u petlju i – što je opet sjajno izvedeno – koji se nastavljaju kada projekcije ugasnu, kada je pojedinac prepušten praznom prostoru... Ovaj segment također uvodi autentične fotografije u radnju predstave, tako da one oponiraju generičnim prikazima Chicaga odranije, intenzivirajući osjećaj protagonistova doma, dijela svijeta u kom pronalazi tragove sebe. Upravo nakon ovog dijela predstave, uz sve češće audiozapise u kojima čujemo glas samog Aleksandra Hemona, će Knjiga mojih života osvijetliti put ka svojoj ideji vodilji – ocrtavanju svih načina na koje svijet oko nas postaje svijet u nama.
Za kraj, a u namjeri da vam najduže ostane u sjećanju – osvrćem se na pokus glasovne radnje, izveden u ovoj predstavi s namjerom isprepletenosti Hemonove i Đilasine umjetnosti. Glas Hemona kao pisca "s velikim P" subvertiran je beatboxingom kao jezikom, diskursom specifičnim isključivo za lik pisca u predstavi. Time se fokus stavlja na jezik kao medij susreta sa svijetom, na čiju nužnost posredništva umjetnici u književnosti bivaju posebno osjetljivi. Audiozapis Hemonovog "stvarnosnog" glasa, kojim se predstava zaključuje, mig je autofikcijskom žanru adaptirane knjige. "Nostalgija je neprelazna bolest" – zaključit će Hemon – a mi ostati zaraženi promišljanjem o razlikama između vlastitog života i prizorima kojima ga osvješćujemo i pamtimo.