"Martin udio", pozorišni događaj decenije u Republici Srpskoj
Komad je za novinare, pozorišnu i stručnu javnost praizveden u nedjelju uveče, 19. aprila, dok je premijera bila zakazana za ponedjeljak uveče, 20. aprila.
Prisustvo na praizvedbi ovog teksta bila je privilegija prve vrste, kao što je njegova postavka za ansambl Narodnog pozorišta Republike Srpske dijegoarmandovska asistencija na volej, sedmica na lotu, pogodak u centar i sve što nam padne na pamet u tom smislu.
No, šta i kako se desilo? Roman "Martin udio" Sanje Savić Milosavljević prvi put je objavljen otprilike prije dvije godine i u međuvremenu je postao jedna od najboljih knjiga u savremenoj srpskoj književnoj produkciji. Tako je ako pitamo čitaoce, tako je ako sudimo po mišljenju različitih članova žirija čak pet književnih nagrada, tako je ako pitamo najvećeg beogradskog izdavača koji je nedavno uradio reizdanje romana, tako je ako pratimo likove u kojima se kolektivno možemo prepoznati.
Tako je, na kraju krajeva, ako pitamo autorski tim i ansambl nacionalnog teatra Republike Srpske, koji su ovo djelo postavili na scenu.
"Glavni krivac" za inscenaciju "Martinog udjela" je Ljubiša Savanović, aktuelni umjetnički direktor ove kuće. On, a i svi mi, imali smo tu sreću da je autorka romana ujedno i vrsna dramaturškinja. Sanja Savić Milosavljević uradila je dramatizaciju sopstvenog romana i u tom poslu takođe briljirala. Ipak, dobar tekst nije automatski značio i dobru predstavu.
Ovdje moramo naglasiti da je dramaturg predstave bio Goran Starčević, scenarista hit serije "Tvrđava", koji sigurno ima zasluga za odličan temelj predstave. Dobre predstave, kako rekosmo, nema bez još bolje nadogradnje dobrog temelja i tu dolazimo do reditelja i ansambla.
Reditelj predstave Nikola Bundalo ovdje je napravio veliki iskorak u dosadašnjem radu.
U tekstu povodom njegove prošle predstave "Ni riba ni meso" zapisao sam da još uvijek čekam omiljenu predstavu Nikole Bundala i, evo, danas ne da sam dočekao omiljenu Bundalovu predstavu, nego, usudiću se reći uz živo sjećanje na komade Mladena Materića, možda i najbolju predstavu Narodnog pozorišta Republike Srpske od kada pratim rad ovog teatra.
Kao što je u predstavi "Ni riba ni meso" efekat mreže učinio da publika lakše putuje kroz prostor i vrijeme, tako je i u komadu "Martin udio" učinio autobus koji glumci okreću i rotiraju po želji. Bundalo je ponovo znalački iskoristio scenografiju Dragane Purković Macan, ali ovaj put, za razliku od prošlog, njegovim likovima sam u potpunosti vjerovao. Rediteljeva izrazita dinamika, prilikom koje se scene mijenjaju kao na traci, nije smetala da se likovi u potpunosti razviju i da, nas u publici, razbiju u paramparčad. Komad "Martin udio" gledamo sa knedlom u grlu i na ivici suza, između ostalog, i zbog obrade bolnih tema naše istorije poput Jasenovca, Drugog svjetskog rata, devedesetih godina u bivšoj Jugoslaviji, "Oluje" i čega sve ne, na primjeru običnih, takozvanih malih ljudi. O suzama i emociji koju će svako od nas nositi u sebi dugo nakon suočavanja sa sudbinama Marte, Ivane, Dušana, Rajka, Milke, Irene i drugih, u isto vrijeme autentičnih i prepoznatljivih likova u našim porodicama i najbližoj okolini, trenutno nećemo.
Ostavljajući, dakle, za trenutak emocije po strani, moram da kažem da je predstava više nego dostojna našeg velikog savremenog romana. U romanu se Sanja Savić Milosavljević bavi čak i kreativnim spisateljskim i stripovskim mukama, uz pomoć tri boje na semaforu koje simbolizuju tri toka priče. Različitim svjetlosnim efektima, prilikom pričanja ove tri priče na sceni, pomenute kreativne muke bukvalno su bile prikazane na sceni. Karakterizacija likova uz pomoć jezika koji koriste, s druge strane, izraženija je u romanu nego u predstavi, ali ni scenskom govoru (Biljana Đurović) u komadu ne možemo naći veliku zamjerku.
Vraćajući se na scenografiju, odnosno na autobus, moramo reći da, pored osnovne namjene, isti u predstavi služi i kao kuća, kafana, doktorska ordinacija, kao Rajkov automobil ili kamion iz izbjegličke kolone, te naglasiti da je reditelj prilikom vremenskih skokova bio toliko detaljan da je mijenjao čak i tablice na ovoj mašineriji.
"Ovo je u svojoj srži priča o pričanju priče, jer nas upravo to čuva od zaborava", zaključak je Nikole Bundala u "riječi reditelja", kome je Sanja Savić Milosavljević, kako je to i sama zaključila u "riječi dramskog pisca", prepustila palicu da ova priča duga osam decenija i široka od Like, preko Beča, do Romanije i Beograda, pronađe svoj put do publike, ne bi li ujedno pronašla i pravi udio u našim životima.
Istinsko poznavanje i razumijevanje onoga o čemu govori ova priča kompletnog autorskog tima predstave, kao i istinsko prepoznavanje istorije i geografije koju komad obrađuje od strane publike, prilikom praizvedbe teksta, sve u sali učinili su dijelom "Martinog udjela". To dokazuju stojeće ovacije za glumce, to je prethodno dokazala tuga sa kojom smo ispratili dijaloge i to je dokazalo katarzično osjećanje s kojim smo kolektivno izašli iz zgrade pozorišta.
Marta u izvedbi Nataše Perić jednostavno je opasna po zdravlje. Stresno je gledati šta doživljava i proživljava ta žena, koja pored svega ostaje plemenita. Opasno je i pomisliti koliko je glumica dala sebe ulazeći u ovu ulogu, od Marte djevojčurka, preko Marte ženice, udavače, i na kraju Marte stamene starice koja nije odustala od života i svog krojačkog zanata. Još je opasnije znati koliko je ta Marta stvarna u svim našim životima, odnosno koliko je stvarnih Marti među našim majkama i bakama i svima onima koje nisu prezale od opasnosti postojanja. Partnerska igra Nataše Perić sa Jovom Maksićem, isto tako, vrijedna je pohvale. Maksić, kao osvježenje za ansambl banjalučkog teatra, donio je dobru energiju u ovu kuću. Uprkos tragičnoj sudbini njegovog lika, Martinog supruga Rajka, Maksićevu igru pratimo većinom, kada kazaljke između tuge i radosti na kilometar-satu naših unutrašnjih autobusa, budu okrenute ka radosti. Prije same izvedbe Maksić je rekao da ga "Martin udio" Sanje Savić Milosavljević podsjetio na "Knjigu o Milutinu" Danka Popovića, nazvavši ovo djelo ženskom "Knjigom o Milutinu". "Martin udio" to sigurno i jeste. Marta je, poput Milutina, heroina. Odvažna je i hrabra. Ona je stub porodice s prevelikim teretom na svojim plećima. Rajko, s druge strane, koji bez Marte "ne zna ni stola pospremiti" ne može da podnese toliku količinu tragedije koliku podnosi njegova supruga. Međutim, Maksić je i u njega "utkao" nešto milutinovsko, neku jednostavnost i radost prema sitnim životnim uspjesima. Sitna životna zadovoljstva, ipak, najviše raduju vozača Dušana. Njegov lik odlično je iznio Aleksandar Stojković Piksi, koji je većini u publici pomogao da "preživi" do kraja komada.
Lik Dušana je givikt sa oznakom "humor" na vagi emocionalnog jezika ove predstave. Suštinsku stvar za ovaj komad Dušan govori putniku druge nacionalnosti, koji je u ratu bio na suprotnoj strani, a kojeg danas vozi, u monologu o tome šta bi uradio onom koji je dao zeleno svjetlo za rat u bivšoj Jugoslaviji. Kažem suštinsku jer je "Martin udio", između ostalog, ma koliko bile izlizane te sintagme - "antiratno djelo", ali i djelo koje je mnogo učinilo i koje će tek učiniti za "kulturu pamćenja". Za kulturu pamćenja, pored ugla gledanja na tragedije koje obrađuje ovaj komad, bitni su likovi Milke i Ivane, koje igraju Nikolina Friganović i Smiljana Marinković. Na osnovu ove dvije potpuno razrađene uloge, možemo da pratimo navike i različite živote dvije žene, čija je starosna razlika samo pedesetak godina. Tu su kontrasti ruralnog i urbanog, razlike potreba dvadesetog i dvadeset prvog vijeka, drugačiji odnosi prema očevima, zaludnosti čekanja nekad i sad itd. Recimo, Nikolina Friganović u samo nekoliko poteza, pokreta i rečenica umije da nam ispriča cjeloživotnu Milkinu priču, a slično je i sa Miljkom Brđanin, koja igra Irenu, "ženu drugog sistema".
Elem, pored najmanje pet potpuno jasnih i razvijenih sudbina koje pratimo na sceni, ostaje žal što u predstavi nije više razvijena uloga Tihe, iz dva razloga…
Prvi razlog je što bi glumac Senad Milanović ovdje mogao pokazati puni potencijal i drugi jer je početak predstave prilikom "soljenja" jagnjeta tako obećavao. Rajkov brat Tiho iz Donjeg Lapca preselio se u Banjaluku, koja se u predstavi pominje nekoliko puta, ali se u gradu na Vrbasu, za razliku od romana, radnja ne zaustavlja.
To nije štetilo ovoj predstavi, koja ne bi izgubila na kvalitetu i da je trajala četiri sata umjesto dva i po. No, i ovako je ostalo dovoljno vremena da se nasmijemo Anandu Čeniću u ulozi doktora iz Bihaća ili babi iz autobusa koju je igrala Nataša Ivančević. Predstava je sasvim dovoljno trajala i da se divimo sceni kada Ivančevićeva u ulozi Martine svekrve predaje crnu maramu svojoj kćerki Milki, što simbolizuje njenu smrt. Nije bilo potrebno da se dva puta ponavlja scena kada Rajko okrene automobil za Jasenovac gdje pod zemljom "žive" njegovi ujaci, dok u pozadini gledamo video-rad Petra Bilbije urađen od arhivskih materijala Nezavisne Države Hrvatske.
Sasvim je dovoljno trajala scena iz "Oluje" u kojoj nas je razoružala muzika Petra Topalovića. Ovakve momente i detalje iz predstave "Martin udio" mogli bismo nabrajati do sutra. U tekstu je ostalo prostora tek toliko da pomenemo još da je mlada Anđela Tasić odigrala jednu sjajnu, kako bi to Nikola Kolja Pejaković rekao, kajmak ulogu. Njena epizodna Zorica zaista je "pokupila kajmak" prilikom kratkog pojavljivanja na sceni, a vrijedne pažnje bile su uloge i mladih Ane Vinčić, Tare Jovanić i Nataše Ostojić. U predstavi je čak četiri kratke uloge odigrao Danilo Kerkez, dok je ranije pomenuti Čenić odigao pet.
Sve u svemu, predstava "Martin udio" nema lošu kariku. Narodno pozorište Republike Srpske postavkom ovog komada pokazalo je stav i dokazalo da vjeruje našim piscima, da je spremno da napravi velika imena od naših mladih reditelja i glumaca i, što je najvažnije, da ispriča jednu priču o životu i smrti našeg "malog" čovjeka bez uvijanja. Uz napomenu da predstava nije preporučljiva ljubiteljima lake zabave i spektakla bez katarze, autorskom timu predstave, kao i upravi nacionalnog teatra, iskreno čestitam na "Martinom udjelu".
Prvi utisci su takvi da sam gledajući ovaj komad dovoljno vidio, čuo i doživio da ne moram ući u zgradu pozorišta narednih deset godina.
