OD LENJINA DO DEJTONA: Sto godina rasprave o izbornom zakonu, legitimnom predstavljanju i proporcionalnoj zastupljenosti
Piše: Haris IMAMOVIĆ / Odgovor.ba
Kada su nedavno zagrebačke vlasti promijenile naziv ulice, koja se dotad zvala po nekadašnjem nadbiskupu vrhbosanskom Ivanu Šariću, uzeo sam da pročitam jedan zbornik radova o njegovom životu i djelu, objavljen u nakladi Vrhbosanske katoličke teologije 2007. godine.
U navedenom zborniku može se, uz ostalo, saznati više o političkom organizovanju Hrvata u Bosni i Hercegovini 1920. godine, uoči izbora za Ustavnotvornu skupštinu Kraljevine SHS.
Sto godina Izbornog zakona
Dvije vodeće bh. stranke sa hrvatskim predznakom su Hrvatska pučka stranka (HPS), koja je uglavnom okupljala Hrvate u Hercegovini, te Hrvatska težačka stranka (HTS) u kojoj najviše sudjeluju bosanski Hrvati. Glavno pitanje, koje se otvaralo uoči izbora 1920. bilo je da li će dvije stranke nastupiti zajedno ili svaka zasebno.
U vezi s time, u zborniku o Šariću čitamo: “Obje političke grupacije Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini bile su svjesne opasnosti da bi na temelju važećeg izbornog zakona Hrvati mogli biti politički znatno oslabljeni ako bi na izbore izašli pocijepani na više stranaka. Stoga je hercegovačko vodstvo HPS-a pozvalo čelništvo HTS-a da na predstojećim izborima nastupe sa zajedničkom izbornom listom.”
Dakle, prije 105 godina raspravljalo se o istom pitanju, koje i danas dominira hrvatskom političkom scenom u Bosni i Hercegovini: izborni zakon, koji će garantirati zastupljenost hrvatskih predstavnika u vlasti, te u odsustvu istog - potreba za što višim stepen političkog jedinstva.
Proporcionalna zastupljenost (since 1920s)
Isto je i kada je riječ o bošnjačkoj političkoj javnosti. Naime, u proteklih nekoliko mjeseci stranke sa bošnjačkim predznakom zahtijevaju dosljedniju primjernu ustavnog principa proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda, što znači da svaki narod treba biti zastupljen u institucijama srazmjerno svom udjelu u ukupnoj populaciji.
Ni to nije nova ideja. Naime, u knjizi srpskog historičara Borivoja Miloševića Bosna i Hercegovina u vrijeme nastanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918-1919. godine može se pročitati komentar koji je u vezi sa formiranjem tadašnje privremene vlade Bosne i Hercegovine dao Šerif Arnautović, jedan od naših vodećih političkih čelnika tog vremena.
”Kod nas u Sarajevu je”, piše Arnautović, “sastavljeno Narodno vijeće bez učestvovanja Sabora uopće, a naročito bez nas Muslimana. Sabor i saborski poslanici nisu se u nas ni upitali, nego se sastavilo nekoliko gospode, koja su sami sebe imenovali članovima Narodnog vijeća. (…) Cjelokupno muslimansko narodno zastupstvo u sastavu Narodnog vijeća je mimoiđeno, a mjesto toga uzeti u vijeće od nas Muslimana oni ljudi, koji do sada nisu bili kada (sic!) osvojiti povjerenje svog naroda nego čak na izborima propali.”
Dakle, Arnautović, kao i hrvatske stranke, govori o potrebi legitimnog predstavljanja svog naroda u vlasti. A zatim pojašnjava da to predstavljanje treba biti proporcionalno, odnosno srazmjerno udjelu svakog naroda u ukupnoj populaciji, što se utvrđuje popisom.
”Ovdašnja je Narodna vlada sastavljena kao i Narodno vijeće - posve jednostrano i ne odgovara nikako i niti srazmjeru elemenata niti narodnoj volji. Od 12 članova vlade samo je jedan jedini bio Musliman, i ako bi trebalo da su četvorica, jer je trećina naroda u Bosni i Hercegovini muslimanska.“ (Podvukao H. I.)
Iako je, kroz kroz kasniju uspostavu novog uređenja Kraljevine, ukinuta vlada Bosne i Hercegovine, a time i prostor za proporcionalnu zastupljenost tri naroda naše zemlje u njenoj vladi, ostaje činjenica da Arnautović, kao jedno od vodećih lica naše politike tog doba, na navedeni način artikulisao nacionalne zahtjeve bošnjačkog naroda.
Kominterna i muslimanska nacija
Nastupajući na taj način - dakle, tražeći ne samo zastupljenost, već proporcionalnu zastupljenost u vlasti - Arnautović nastupa kao političar, koji razumije višenacionalnu narav Bosne i Hercegovine i istodobno posjeduje vrlo jasnu nacionalnu svijest, ne smatrajući muslimansko stanovništvo vjerskom skupinom, već suverenim narodom.
Da je muslimanski narod u BiH prepoznat i izvana kao nacija vidi se rezoluciji 1920, koju citira Gordana Vlajčić u knjizi Jugoslavenska revolucija i nacionalno pitanje 1919-1927.
Kominterna veli tu da u borbi za nacionalno oslobođenje u Kraljevini najveći otpor srpskoj buržoaziji pružaju “Crnogorci, Hrvati, Bosanci, makedonski Bugari i Albanci”.
Kominterna pod imenom Bosanci, a “s obzirom da navodi Hrvate, da sigurno ne misli na Srbe, očito misli na položaj Muslimana u Bosni i Hercegovini”, zaključuje Vlajčićeva.
Kako dalje navodi Vlajčićeva, na 5. kongresu Kominterne, njen čelnik Dmitri Manuiljski, izlažući nalaze Komisije za nacionalno pitanje, kaže da je Kraljevina SHS “samo proširena Srbija, u kojoj strši slovensko i hrvatsko nacionalno pitanje, ali i problem muslimanskih Srbo-Hrvata (sic!)”.
Iako se Kominterna u oba slučaja ne snalazi sa imenima (“Bosanci”, “muslimanski Srbo-Hrvati”) jasno je da muslimanski narod u BiH prepoznaje kao samostalnu naciju. Da su muslimanske političke elite, organizirane u Jugoslovenskoj muslimanskoj organizaciji, imale snage i, posljedično, hrabrosti da pred Beograd postave zahtjev za priznanjem BiH kao države, čija će vlast biti organizirana npr. na način koji zagovara Arnautović, ne bi bilo nikakve dileme o nacionalnom statusu muslimanskog stanovništva.
U svakom slučaju, malo poznata činjenica da nas Kominterna već 1920. prepoznaje kao zasebnu naciju i anticipira naše kasnije nacionalno priznanje ne gubi na relevantnosti. Ako znamo da je Kominterna, za vrijeme Lenjinovog života, bila spremna priznati muslimansku naciju u BiH, onda postaje jasno da kasnije denacionaliziranje u godinama nakon 1945. nije proizlazilo iz marksističkog dogmatizma, već iz težnje da se udovolji srpskom nacionalizmu u pogledu BiH o čemu sam detaljnije govorio na drugom mjestu.
Kominterna i ZAVNOBiH
Za razumijevanje doprinosa Kominterne stajalištima Komunističke partije Jugoslavije, koja će na kraju dovesti do AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, može biti korisna jedna epizoda iz Kazivanja o jednom pokoljenju Rodoljuba Čolakovića.
Čolaković prenosi jedan svoj razgovor sa šefom Kominterne Otom Kusinenom vođen sredinom 1930-ih. Kusinen je, veli Čolaković, smatrao da Komunistička partija Jugoslavije mora prepoznati revolucionalnu snagu koja se krije u pokretu ugnjetenih nacija u Jugoslaviji, prije svih Hrvata.
Sumirajući lekciju, koju mu je održao Kusinen, Čolaković veli: “Teorijski govoreći, tačno je da bez revolucije u Jugoslaviji ne može biti izvojevana nacionalna ravnopravnost, ali jugoslovenski komunisti moraju shvatiti da bez pridobijanja na svoju stranu nacionalno ugnjetenih masa nema revolucije.”
”Tako će komunisti”, prenosi Čolaković dalje šta mu je kazao Kusinen, “kao avangarda radničke klase zadobijati povjerenje nacionalno ugnjetenih, na prvom mjestu seljačkih masa koje će iz prakse učiti da je za njih korisno da se bore zajedno s radničkom klasom”.
U svjetlu navedenih postavku, Kusinen je isticao poseban značaj osnivanja posebnih komunističkih partija - KP Hrvatske i KP Slovenije, najave formiranje posebne KP Makedonije, itd. Komunisti se, tvrdio je Kusinen, moraju dokazati kao “dosljedni borci za nacionalnu slobodu i ravnopravnost”.
Od Lenjina do Dejtona
Ova ideja nacionalne ravnopravnosti u višenacionalnoj državi, koju podcrtava Kusinen, u tradiciji boljševičke partije ima svoje korijene u Lenjinovim razmatranjima o nacionalnom pitanju.
Dok je, u raspravama o naravi države pod boljševičkom vlašću, Staljin zagovaraju ideju (proširene) Rusije unutar koje će različiti narodi dobiti autonomne pokrajine, Lenjin je insistirao da nova država mora imati snažnije federalno ustrojstvo, čime je postavio temelje federalnoj sovjetskoj državi. Federativna Jugoslavija uspostavljena na drugom zasjedanju AVNOJ-a će biti koncipirana kao preslika SSSR-a.
Jedan od američkih pravnika, koji su radili na izradi Dejtonskog sporazuma Jim O’Brien ukazuje, osim na diskontinuitete, i na određene kontinuitete dejtonskog sa jugoslovenskim ustavnom stanjem. Primjera radi, on veli: “Oslanjajući se na svoja iskustva iz jugoslovenskog sistema, strane su od početka slagale da će Predsjedništvo biti višečlano.” Dakle, nacionalni ključ nije izumljen u Dejtonu, već prenesen, kao i brojni drugi instituti.
Današnje uređenje Bosne i Hercegovine nije kreirano ex nihilo, već nosi u sebi tragove stoljetnog ustavnog razvoja i stanovitih nacionalno-političkih kontinuiteta. U prilog tome svjedoči činjenica da se i danas, kao i prije sto godina, raspravlja o izbornom zakonu, legitimnom predstavljanju i proporcionalnoj zastupljenosti tri konstitutivna naroda.