Nakon što je "Dnevni avaz" objavio intervju sa članicom Predsjedništva BiH Željkom Cvijanović, lider NiP-a i ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković odlučio je ponovo javno prozvati naš medij i novinare, sugerirajući da intervjuisanjem političara iz SNSD-a, u ovom slučaju članice državnog Predsjedništva, navodno služimo njihovim interesima.
Takva reakcija otvara jedno mnogo važnije pitanje: razumije li Konaković uopće šta je posao medija?
Sudeći po njegovom dugogodišnjem đilkoškom odnosu prema medijima, u maniru sokakskog wannabe autokrate s Temua, odgovor je izvjesno negativan.
Posao novinara nije da budu glasnogovornici bilo koje stranke, političke grupacije ili ideološke agende. Posao medija je da razgovaraju sa svima koji imaju političku relevantnost i utjecaj na društvene procese, bez obzira sviđali se oni nekome ili ne.
Po toj logici, mediji nikada ne bi smjeli razgovarati sa Miloradom Dodikom, Draganom Čovićem, Bakirom Izetbegovićem, Elmedinom Konakovićem ili bilo kojim drugim političarem kojeg određena grupa građana ne voli.
Da li Konaković jednako zamjera i Senadu Hadžifejzoviću kada intervjuiše Dodika ili Cvijanović, kao što zamjera Avazu? Ili njegov moralni sud zavisi od toga koliko je određeni medij njemu lično blizak?
Konaković proziva novinare Avaza što rade svoj posao. Instagram
Intervju nije podrška. Intervju je novinarski alat. Očekivati od medija da ignorišu pojedine političke aktere, u ovom slučaju nosioce najviših državnih funkcija, znači zagovarati model partijskih glasila, a ne slobodnog novinarstva.
Konaković očito smatra da bi mediji trebali biti politički aktivisti njegove stranke. Zato već ima svoj kućni medij, kojeg je zakitio novcem javnih kompanija i poreskih obveznika, a koji ga zauzvrat redovno obmanjuje lažnim podacima o vlastitoj čitanosti i relevantnosti.
No, kad je već odlučio drugima dijeliti lekcije o Dodiku, bilo bi pošteno da objasni nekoliko stvari.
"Na trešnju bih se popeo s Dodikom"
Građani se sigurno sjećaju Konakovićevog čuvenog objašnjenja kako su sastanci s Dodikom normalna stvar.
Toliko normalna da je javno izjavio kako bi se "na trešnju popeo s Dodikom", pa se tek nakon reakcija pokušao nespretno ispraviti.
Dakle, kada Dino sjedi s Dodikom po restoranima i pravi političke dogovore, to je državnički potez.
Kada Avaz uradi intervju sa Željkom Cvijanović, to je odjednom problem. Zanimljiv standard.
Od "Dodik je gotov" do potpune političke blamaže
Konaković je mjesecima uvjeravao građane da je Dodik slomljen, poražen i politički izoliran. Govorio je da je "stavljen na mjesto", da se "povinovao Schmidtu" i da je ostao bez manevarskog prostora.
Danas je Schmidt odlazeći visoki predstavnik, a Dodik je skinut s američke crne liste.
Dok je Konaković držao televizijske i Facebook monologe o Dodikovom kraju i svađao se s novinarima, Dodik je jačao svoje međunarodne kontakte i nastavljao raditi ono što radi godinama.
Zašto ga Dodik zove "korisnim idiotom"?
Milorad Dodik nije bez razloga Elmedina Konakovića nazvao svojim "korisnim idiotom". Nazvao ga je tako jer mu Konakovićeva politika objektivno koristi.
Naime, Dodik je u Konakoviću, kao nedoraslom bošnjačkom predstavniku u vlasti, najprije dobio sve što je poželio, a onda nastavio po starom – blokirati BiH, pritom jačajući svoju poziciju kod nove američke administracije bez prekidanja kontakata s Kremljom.
Teško je ignorisati činjenicu da su upravo tokom mandata Trojke i Konakovića stotine miliona maraka ostale predmet spora u raspodjeli prihoda od indirektnih poreza, dok je Republika Srpska nastavila ubirati korist od postojećih koeficijenata.
Još je teže ignorisati činjenicu da je upravo Dodik bio jedan od ključnih političkih faktora koji su omogućili uspon Trojke na državni nivo i zahvaljujući čijoj je volji Konaković postao ministar vanjskih poslova.
Kao što je činjenica da je Konakovićeva ruka, kao jedinog bošnjačkog ministra, presudila da se Dodikovom kumu Radišiću pokloni 100 miliona KM za kupovinu zgrade UIO u Banjoj Luci.
Konaković za svoju ruku nije tražio vraćanje duga po osnovu raspodjele indirektnih poreza, nije tražio vraćanje duga koji RTRS ima prema BHRT-u, niti je tražio deblokadu evropskih zakona.
Zapravo, nije tražio ništa. Koliko je, pak, ta ruka nezvanično koštala, poznato je Dodiku i Konakoviću.
Najlakše je napasti medije
Kada ponestane odgovora na ozbiljna pitanja, najlakše je napasti medije. Najlakše je proglasiti novinare izdajnicima. Najlakše je insinuirati da svako ko razgovara s političkim protivnikom radi za njega.
To je stara metoda. Ali problem za Konakovića je što intervju sa Željkom Cvijanović neće izbrisati njegove vlastite izjave, njegove sastanke po destilerijama, njegova navijanja za Igokeu, njegove političke procjene, njegova poklanjanja novca Dodikovim kumovima, niti rezultate njegove politike.
A upravo oni predstavljaju najjači argument protiv njega.
Jer, za razliku od Avaza, koji je samo objavio intervju, Konaković je godinama donosio političke odluke zahvaljujući kojima nam se Dodik danas svima smije u lice.
