KOMENTAR HARISA IMAMOVIĆA: Trebaju nam funkcionalne institucije, a ne oštra saopćenja!

Piše: Haris IMAMOVIĆ / Odgovor.ba

Milorad Dodik je, tokom protekle političke krize, konstatovao da se Bosna i Hercegovina nalazi u stanju ”puzajućeg raspada”, te je više puta pozvao na mirno razdruživanje. Iako navedene termine, naročito ovaj drugi (“mirno razdruživanje”) prepoznajemo kao dio standardnog repertoara Dodika i SNSD-a, malo je poznato da su doslovno preuzeti iz mišljenja Badinterove komisije koja je za političke potrebe međunarodne zajednice pravno definisala status SFRJ početkom 90-ih.

Pojmovni aparat disolucije

Npr. u mišljenju iz decembra 1991, Badinterova komisija polazi od razlike u stavovima između Srbije i zapadnih republika: “Srbija drži da su one republike koje su se proglasile nezavisnim i suverenim izvršile otcjepljenje ili ga namjeravaju izvršiti od SFRJ, koja bi inače nastavila postojati. Nasuprot tome ostale republike smatraju da nije u pitanju otcjepljenje, već se radi o dezintegraciji ili raspadu SFRJ…” (Nav. prema Kasim Begić: BiH od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma, str. 33)

Između ove dva tumačenja šta se zbiva u Jugoslaviji (secesija ili raspad), Badinterova komisija se priklanja drugom i zaključuje da je Jugoslavija u procesu raspada. Komisija takav zaključak temelji na zapažanju da “sastav i djelovanje bitnih organa (Predsjedništvo, Savezno izvršno vijeće, Vijeće republika i pokrajina, Savezno vijeće, Ustavni sud, federalna armija…) više ne zadovoljavaju kriterije sudjelovanja i predstavljanja sadržanih u biti federalne države.” (str. 33)

Iako je krnje Predsjedništvo SFRJ (iz kog su se povukli predstavnici Slovenije i Hrvatske) izrazilo protest zbog ovakvog zaključka, Badinterova komisija je ostala pri svome i, kako navodi Kasim Begić u citiranoj studiji, čime je otvoren put da međunarodna zajednica za svoj politički cilj uzme “mirno razdruživanje” SFRJ.

Navedeno nam otkriva obrazac samoispunjavajućeg proročanstva po kome Dodik i SNSD djeluju. Oni neprestano, gdje god su u prilici, blokiraju rad institucija, nadajući se da će time stvoriti isti onaj dojam o BiH koji je Badinterova komisija imala o Jugoslaviji, nazivajući njen pravni status raspadom, prije nego što je preporučila mirno razdruživanje.

Shvatamo li značaj blokade državnih institucija?

Izbori, koji će biti održani u BiH za samo četiri mjeseca, doći će kao provjetravanje zagušljive prostorije.

Već odavno najviša tijela vlasti u BiH ne funkcionišu kako treba. Vijeće ministara povremeno održi poneku sjednicu, Predsjedništvo nije ništa bolje (iako bi zbog poslovnika, koji ne dopušta blokade, trebalo biti). Ustavni sud radi dobro. Predstavnički dom radi sa najviše energije, ali zato Dom naroda ne radi gotovo nikako.

Delegati SNSD-a i HDZ-a ponovo danas nisu došli ni na hitnu, ni na redovnu sjednicu Doma naroda. A Trojka nema čime da ih natjera. Više nikakav javni pritisak ne djeluje, a visoki predstavnik nema odobrenje američke vlade da se umiješa.

Sabina Ćudić je u januaru 2025. pokrenula inicijativu za smjenu SNSD-a iz Vijeća ministara, ali nije dovela taj proces do kraja. Ta inicijativa je na kraju samo smanjila procenat održanih sjednica Doma naroda u mandatu. Već nakon što je OHR kazao u ljeto 2025. da neće mijenjati pravila kvoruma, nije se trebalo nastavljati s tom populističkom inicijativom, koja “sladi ali ne hrani”.

Kao kontrast tom neodgovornom ponašanju NS-a, navest ću odgovoran pristup SDP-a. Zahvaljujući korektnim odnosima SDP-a sa HDZ-om, Vlada Federacije u ovom mandatu redovno zasjeda i neuporedivo je funkcionalnija od Vijeća ministara. Nije sve do nas, ali stranke koje nisu u stanju osim konfrontirati se ujedno i sarađivati sa “H” komponentom u Federaciji i “S” komponentom na državnom nivou nisu državotvorne u punom smislu riječi.

Ako je Alija mogao s Krajišnikom…

Izbori su za samo četiri mjeseca, i nakon njih Bosni i Hercegovini je potrebno redovno funkcionisanje institucija. Nekada se stječe dojam da dobar dio probosanske političke scene nije svjestan koliko je važno da se sjednice održavaju. Kada je u pitanju državni nivo, iako je tačno, ipak nije dovoljno reći da SNSD i HDZ odbijaju doći na sjednice. To je govorila SDA pred kraj prošlog mandata, a sada govori Trojka pred kraj ovog. 

“B” komponenta u idućoj vlasti mora, u saradnji s međunarodnim partnerima (PIC-om, Kvintom i OHR-om), naći način da otkoči procese. Mora se poslužiti mudrošću, lukavstvom, apeliranjem na tuđe interese, zavodljivošću, strpljivošću, itd. Dakle, nije dovoljno javno adresirati krivicu SNSD-u i HDZ-u, već je potrebno naći i rješenje za deblokadu. Naravno, vrlo je teško, nekad se čini gotovo nemogućim, ali 30 godina funkcionisanja Dejtonskog sporazuma i napredak koji je ostvaren svjedoči da je ipak moguće.

Aliji Izetbegoviću je bilo mnogo teže da dolazi na sjednice Predsjedništva BiH sa (ratnim zločincem) Momčilom Krajišnikom, u prvim godinama nakon potpisivanja Dejtona. Ali je znao da je čak i sa takvim Krajišnikom - kojeg nije on izabrao, već srpski narod u RS-u - svaka održana sjednica pobjeda države BiH i poraz za Krajišnika.

Tako je i sada svaka održana sjednica Vijeća ministara, čak i sa Dodikovim ministrima, pobjeda za državu. Isto važi i za sjednice Doma naroda BiH, imenovanje sudija u Ustavni sud, itd.

Naši politički predstavnici, uprko svemu, moraju zadržati dobru volju i pozitivnu energiju, ne prema Dodiku, već prema državi BiH, njenim institucijama, itd.

Činjenica da je Trojka samo godinu, nakon prošlih izbora, imala funkcionalnu državnu vlast je premalo. Nakon idućih izbora treba nam dvije-tri godine potpuno prohodnog Vijeća ministara, Predstavničkog, ali i Doma naroda. Sve manje od toga bit će neuspjeh.

Potrebna je puno mudrija politika od onog što smo imali u ovom mandatu.