Međunarodna organizacija za migracije (IOM) objavila je tekst povodom nastupa reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu 2026, ističući bh. tim kao jedan od najupečatljivijih primjera povezanosti dijaspore i domovine kroz sport.
U tekstu se navodi da čak 17 od 26 reprezentativaca nije rođeno u Bosni i Hercegovini, već u zemljama poput Njemačke, Austrije, Švedske, Danske, Švicarske i Sjedinjenih Američkih Država, što reprezentaciju čini simbolom migracijskih iskustava i snažnih veza koje bosanskohercegovačka dijaspora i dalje održava sa svojom zemljom porijekla.
U nastavku pročitajte cijeli tekst.
Ulice ispunjene dresovima
Ulice se ispune dresovima, gradovi zastanu zbog početka utakmica, grupni razgovori ožive širom različitih vremenskih zona, a pažnja navijača usmjeri se na sastave, golove u posljednjim minutama i najglasnije navijačke povike. Odjednom ljudi rasuti po različitim kontinentima u istom trenutku reaguju na pobjednički pogodak.
Utakmica se možda igra daleko od kuće, ali tribine pričaju drugačiju priču. Zastave se vijore, pjesme odjekuju, a na nekoliko sati cijeli stadion postaje dom.
Dok svijet prati Svjetsko prvenstvo, nogomet postaje globalni jezik i odražava svijet oblikovan migracijama, povezujući ljude, historiju i različite kulturne identitete. Na ovogodišnjem turniru čak 289 igrača nastupa za države u kojima nisu rođeni.
Ipak, malo koja priča tako snažno oslikava emocionalnu snagu migracija kao ona Bosne i Hercegovine.
Smještena u jugoistočnoj Evropi, na zapadnom Balkanu, Bosna i Hercegovina nosi dugu historiju migracija. Rat devedesetih godina natjerao je brojne porodice da napuste svoje domove, raspršivši ljude širom Evrope i svijeta. Mnogi su pronašli sigurnost i izgradili nove živote u drugim zemljama, stvarajući veliku dijasporu koja je i danas snažno povezana s domovinom.
Decenijama Bosanci i Hercegovci u inostranstvu održavaju bliske veze sa zemljom porijekla, šaljući doznake koje pomažu porodicama, lokalnim zajednicama i ekonomiji. Istovremeno su sačuvali jezik, tradiciju i identitet, prenoseći ih na nove generacije uprkos udaljenosti.
Priča o migracijama
Priča o migracijama jasno se vidi i na travnjaku Svjetskog prvenstva. Čak 17 od 26 reprezentativaca Bosne i Hercegovine rođeno je izvan zemlje, u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Danskoj, Švicarskoj, Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Sjedinjenim Američkim Državama. Odrastali su u različitim društvima i sistemima, ali su zadržali snažnu povezanost s Bosnom i Hercegovinom.
Igrači poput Seada Kolašinca, Kerima Alajbegovića, Ermina Mahmića, Benjamina Tahirovića, Tarika Muharemovića i Esmira Bajraktarevića pokazuju kako dijaspora nije samo izvor nogometnog talenta. Ona predstavlja živu vezu između Bosne i Hercegovine i njenih zajednica širom svijeta. Njihove karijere svjedoče kako migracije mogu doprinijeti razvoju talenata, vještina, otpornosti, zajedništva i ponosa.
Upravo na tom osjećaju povezanosti selektor reprezentacije Sergej Barbarez okupio je igrače i navijače oko jednostavne poruke: „Sanjaj veliko. Sanjaj BiH.“
Sličan stav iznio je i direktor reprezentacije Emir Spahić, koji potragu za talentiranim igračima u dijaspori ne vidi kao regrutaciju iz drugih država, već kao ponovno povezivanje sa vlastitim narodom.
„Mi nikoga ne uzimamo drugoj zemlji. Mi samo vraćamo našu djecu kući.“
Rat je rasuo ljude širom svijeta. Evropa i svijet odgajali su njihovu djecu. Danas je nogomet jedan od načina na koji se Bosna i Hercegovina ponovo povezuje s njima.
Bh. zajednice širom svijeta
Ista priča odvija se i na tribinama.
Zbog višedecenijskih migracija bosanskohercegovačke zajednice danas postoje širom svijeta. Kada reprezentacija igra u inostranstvu, rijetko djeluje kao gostujući tim. Navijači pune stadione od Stockholma do Los Angelesa, pretvarajući strane gradove u mjesta sjećanja, emocija i pripadnosti.
Za mnoge koji su napustili zemlju u teškim okolnostima, podrška reprezentaciji predstavlja način da poruče:
„Još smo ovdje. Još pripadamo.“
Reprezentacija Bosne i Hercegovine snažan je primjer onoga što migracije mogu stvoriti.
Pokazuje kako ljudi mogu izgraditi život u novim zemljama, a istovremeno sačuvati čvrste veze sa svojim porijeklom. Pokazuje kako identitet može rasti preko granica i generacija, a da pritom ne izgubi vezu sa svojim korijenima.
