Nekada se u svatove nije išlo zbog raskoši i luksuznih proslava, već zbog ljudi, pjesme i običaja koji su okupljali porodicu i komšije.
Kako su izgledale svadbe u zapadnoj Hercegovini šezdesetih godina prošlog vijeka prisjetila se Ljubica Ljuba Slišković iz Sovića, koja je kroz uspomene na svoje vjenčanje vratila duh nekih jednostavnijih vremena, prenose Nezavisne.
Na njenu svadbu došlo je 25 svatova, a na trpezi su se nalazili domaća supa od kokoške, sarma, dinstana jagnjetina i teletina. Od pića su najzastupljeniji bili vino, loza, kruškovac i pelinkovac.
„Ćaća ima vina, bilo puno loze i kod nas su vino i rakija bili glavni“, prisjeća se Ljubica.
Svadbe su se tada organizovale bez moderne opreme i restorana, a sva hrana pripremala se na šporetu na drva.
Najteže joj je, kaže, pao odlazak iz roditeljskog doma.
„Najteže mi je bilo ostaviti dvorište i roditelje. Ali ljubav čini svoje. Bilo je pomalo suza, ali ideš za onoga koga voliš“, priča Ljubica.
Svadbeni dan imao je svoj red – okupljanje kod mlade, odlazak u crkvu, a potom veselje u kući mladoženje uz pjesmu, kolo i gangu.
Posebno zanimljiv običaj bilo je pranje ruku svatovima nakon večere. Mlada je uz pomoć djeveruše donosila lavor sa vodom i peškir, a gosti su je darivali novcem.
Veselje je dodatno uljepšavao običaj „krađe“ mladine cipele, nakon čega je slijedila šaljiva prodaja uz dosjetke i zbijanje šala.
„To je bilo najzabavnije. Otkrivale su se razne šale i mane, ali se niko nije ljutio. Bilo je lijepo i veselo“, kaže Ljubica.
Iako su vremena danas drugačija, ona sa žaljenjem ističe da su mnogi običaji nestali, te da je nekada bilo manje materijalnog bogatstva, ali više zajedništva, pjesme i druženja.
