'KAD STE DOVOLJNO JAKI, NE TREBATE LOBIRATI': Zašto vlastita politička snaga vrijedi više od svih lobista zajedno – i šta bošnjačka politika može naučiti od zaljevskih monarhija

Pisati danas o lobiranju u Washingtonu, kao što rade mnogi u ovdašnjim medijima, a ne postaviti pitanje njegove stvarne vrijednosti, znači svjesno pristajati na jednu od najopasnijih iluzija savremene politike, onu da se sudbine naroda i država rješavaju u hodnicima američke administracije.

U situaciji u kojoj se nalaze Bosna i Hercegovina i Bošnjaci potrebno je razobličiti upravo te opasne iluzije da će neko voditi naše bitke, samo ako mu dovoljno dobro platimo, piše Stav.ba.

Američka politika prema Bosni i Hercegovini nije ni neutralna ni benevolentna, nego prevashodno određena vlastitim interesima i percepcijama "činjenica na terenu" . Šta je politički interes ovisi o ideoloških postulata administracije na vlasti a što se tiče "činjeničnog stanja na terenu" Washington već odavno Bošnjacima šalje poruku da je politička realnost ono što personificiraju Milorad Dodik i Dragan Čović i njihove politike, te da se od Sarajeva očekuje prilagođavanje toj realnosti, a ne njeno mijenjanje. Upravo smo zato i dobili nametnutu Trojku.

U tom kontekstu, pitanje lobiranja prestaje biti čisto tehničko i postaje epistemiološko: može li novac, ma kakva i kolika količina novca, promijeniti ono što je već definirano kao strateški interes?

Uzalud potrošene milijarde

Najnovija eskalacija sukoba na Bliskom istoku dodatno produbljuje ovu dilemu. Nakon izraelsko-američke agresije na Iran te iranskog odgovora raketama prema zaljevskim državama, postalo je očigledno da stotine milijardi dolara koje su zaljevske monarhije investirale u vlastiti politički i lobistički aparat u Washingtonu nisu kupile bilo kakav obzir a kamoli sigurnost. Naprotiv, u ključnom trenutku, Sjedinjene Američke Države su jasno stale iza interesa Izraela,  čak i kada su ti interesi direktno ugrožavali njihove vlastite a kamoli interese njihovih arapskih "saveznika".

Washington uzima novac od zaljevskih država kroz prodaju oružja, lobističke ugovore, investicije i na stotinu i jedan drugi način ali na kraju dana strateške odluke donosi u skladu s vlastitim ideološkim i geopolitičkim prioritetima. A ti prioriteti su neraskidivo povezani s Izraelom, njegovom sigurnošću i njegovom regionalnom hegemonijom koje upravo finansiraju SAD! Tako ispada da zaljevske monarhije indikretno finansiraju sami Izrael.

Ukratko rečeno, lobiranje ima cijenu, ali nema garanciju.

Upravo tu dolazimo do Bosne i Hercegovine. Ako zaljevske države, sa svojim neuporedivo većim resursima, nisu u stanju "kupiti" američku politiku kada se ona sudari s izraelskim interesima, kako onda lobiranje srpske i hrvatske ipak ima uticaja na stanovitu promjenu američke politike na Balkanu?

Odgovor je neugodan za uši mnogih u Sarajevu: lobiranje srpske i hrvatske politike se poklapa sa već postojećim ideološkim narativima u Washingtonu baš kao što je to slučaj i sa izraelskim lobijem.

Tu leži ključ razumijevanja današnje situacije te uspjeha ili neuspjeha pojedinih lobističkih projekata. Lobiranje Milorada Dodika ili struktura okupljenih oko HDZ BiH ne djeluje u nekom političkom ili ideološkom vakumu Washingtona. To nije neki neutralan teren već sjeme takvog lobiranja pada na već uzorano "plodno tlo" i rezonira s već postojećim ideološkim matricama unutar zapadnih političkih centara, od identitetskog narativa kršćanskog nacionalizma pa do partikularnih geopolitičkih kalkulacija.

U tom kontekstu, ideja kako bi bošnjačko lobiranje u Washingtonu moglo proizvesti suštinski drugačije rezultate je krajnje upitna. Ne zato što je lobiranje samo po sebi besmisleno, nego zato što su bošnjački interesi bez suštinske podudarnosti sa trenutno dominantnim narativima u Washingtonu.

To bi bilo trošenje energije i resursa bošnjačke politike na pogrešnim frontovima, vođenje unaprijed izgubljene bitke.

Vlastita snaga je najbolji lobista

Daleko je korisnije graditi vlastitu političku snagu i kredibilitet nego pokušavati lobiranjem mijenjati mišljenje onih koji su ga već formirali. Snaga i relevantnost su objektivni faktori svake međunarodne procjene, one same po sebi daju težinu vašim stavovima, daleko više od bilo kakvog lobiranja. Zašto trošiti vrijeme i novac ubjeđujući druge u vlastitu važnost, kada je stvarna snaga najbolji argument? Ukratko: kada ste dovoljno jaki, ne morate moliti za mjesto za stolom, niti lobirati da vas skinu s menija.

Unutrašnja slabost je ono što  proizvodi potrebu bošnjačke politike za stalnim traženjem zaštitnika. A historija nas uči da zaštitnici dolaze s cijenom.

Zaljevske države su tu cijenu platile u milijardama, da bi na kraju shvatile da nisu kupile zaštitu ili lojalnost, čak ni simpatiju. Bosna i Hercegovina, sa svojim ograničenim resursima i Bošnjaci sa svojim historijskim iskustvom, nemaju luksuz takvih iluzija.

Zato pravo pitanje nije koliko novca uložiti u lobiranje, nego koliko je politički racionalno vjerovati da će lobiranje promijeniti hijerarhiju interesa jedne supersile.

Odgovor je da neće. Jedino što dovodi do takvih promjene je vlastita objektivna težina i snaga. Samostalni kapacitet da se napravi problem svakome ko radi protiv vas i vaših interesa. Bošnjaci su takve kapacitete ne tako davno posjedovali, vrijeme je da ih povrate.

Sve ostalo je skupo plaćena zabluda.