KAD NEPRIRODNO POSTANE RACIONALNO: Zašto se vraća ideja o koaliciji SDA i SDP-a?
Piše: Sanin MIRVIĆ / Odgovor.ba
Neke političke kombinacije koje nikada ne nestanu; one se samo povlače dok okolnosti ne postanu dovoljno zrele da ih vrate u opticaj. Upravo toj vrsti pripada ideja koalicije SDA i SDP-a, godinama odgađana i često odbacivana kao neprirodna, ali danas ponovo prisutna ne zato što je poželjna, nego zato što se politički prostor sužava i sve teže proizvodi održive većine.
Da bismo razumjeli ovakve političke aranžmane, neophodno je na trenutak odmaknuti se od svakodnevne politike i razmotriti kako politička teorija objašnjava formiranje koalicija. Osnovne, klasične teorije pretpostavljaju da stranke djeluju racionalno i često ističu koncept minimalno pobjedničke koalicije, gdje stranke nastoje formirati većinu koja je najmanja moguća i dovoljna da obezbijedi kontrolu vlasti, bez nepotrebnog dijeljenja utjecaja s dodatnim partnerima.
Alternativno, neke koalicije mogu biti predimenzionirane (engl. oversized), u njima učestvuje više partnera nego što je nužno za većinu, bilo radi dodatnog osiguranja stabilnosti ili prevazilaženja institucionalnih prepreka. Tu su i teorije koje naglašavaju izbor ideološki najbližih partnera radi što nižih kompromisa. U oba slučaja, početak je isti – koalicije nastaju zbog izbora između više opcija, a modeli se razlikuju po tome koliko je naglašen racionalni kalkulirani interes, ideološka bliskost, ili institucionalna nužda.
Problem je što takav model pretpostavlja sistem u kojem većina automatski znači i sposobnost upravljanja. U Bosni i Hercegovini ta pretpostavka ne vrijedi. Ovdje politički akteri ne operiraju samo unutar aritmetike mandata, nego i unutar institucionalnih ograničenja koja omogućavaju blokadu čak i kada većina postoji. Zbog toga se logika formiranja vlasti pomjera iz sfere izbora u sferu nužnosti.
U takvim okolnostima klasične teorije postaju nedovoljne, pa je ključan koncept takozvanih koalicija nužde, karakterističnih za složena i podijeljena društva. U sistemima poput ovih vlast ne proizlazi iz “prirodne” preferencije ili bliskosti aktera, već iz činjenice da je isključivanje određenih aktera politički previše skupo ili institucionalno nemoguće. Stabilnost se, dakle, temelji na potrebi izbjegavanja blokade, a ne na sličnosti partnera.
U tom smislu, Bosna i Hercegovina funkcionira bliže modelu konsocijacijske demokratije nego klasičnom parlamentarnom sistemu. To znači da ključni politički akteri nisu samo konkurenti nego i međusobno nužni partneri, jer svaki od njih raspolaže mehanizmima kojima može usporiti ili zaustaviti proces odlučivanja. Posljedica je paradoksalan politički prostor u kojem su i saradnja i sukob istovremeno racionalni.
U tom okviru, pitanje koalicije SDA i SDP-a nije samo pitanje političke bliskosti, nego i pitanje o sistemu: da li on proizvodi okolnosti u kojima takav savez postaje najmanje loša opcija.
Evropski šablon: Stabilnost bez iluzija
Njemačko iskustvo sa takozvanim “velikim koalicijama” nudi važan referentni okvir za razumijevanje ovakvih situacija, jer su savezi između CDU/CSU (demokršćani) i SPD-a (socijaldemokrati) više puta formirani u trenucima kada nijedna druga kombinacija nije mogla proizvesti stabilnu parlamentarnu većinu, pa su politički suparnici pristajali na zajedničko upravljanje ne iz bliskosti, nego iz institucionalne potrebe.
Austrijski primjer pokazuje da su Narodna stranka i socijaldemokrati često bili primorani na široke saveze zbog rascjepkanosti političke scene i imperativa stabilnosti. Belgija ide još dalje: tamo su koalicije s više stranaka praktično pravilo, a proces formiranja vlade zna potrajati mjesecima ili čak godinama zbog dubokih jezičkih i političkih podjela i neizbježnih teških kompromisa.
U tom kontekstu korisno je razlikovati koaliciju kao formalni sporazum o zajedničkoj vlasti i kohabitaciju kao način funkcionisanja u kojem različiti politički blokovi upravljaju paralelno, bez dubinskog jedinstva. Upravo su takvi elementi kohabitacije obilježavali njemačke “crno-crvene” vlade, koje su uspijevale održati stabilnost sistema, ali uz cijenu slabljenja političkih identiteta i otvaranja prostora za alternativne aktere poput krajnje desnog AfD-a.
Pouka iz ovoga nije jednostavna ni optimistična: stabilnost se može postići kompromisom, ali takav kompromis gotovo uvijek ima dugoročnu političku cijenu.
Bosanski kontekst: Dva aktera nisu dovoljna
Upravo na tom mjestu prestaje vrijediti njemački šablon. Tamo gdje dvije velike stranke u Njemačkoj mogu same zatvoriti krug vlasti, u Bosni i Hercegovini takva računica ostaje nedovršena. SDA i SDP mogu činiti snažno političko jezgro, ali ne mogu biti cijela konstrukcija vlasti, jer bez HDZ-a BiH i, vrlo vjerovatno, SNSD-a nijedna vlast na državnom nivou ne može funkcionirati stabilno.
Ovdje je nužno razdvojiti nivoe vlasti. Na nivou Federacije BiH, SDA i SDP uz podršku manjih stranaka mogu formirati parlamentarnu većinu, ali ta većina sama po sebi, zbog domova naroda, ne garantira političku održivost. Na državnom nivou računica je još tvrđa: bez politički relevantne srpske komponente iz RS-a (u Predstavničkom domu i kroz Dom naroda), a bez HDZ-a ili neke druge koalicije koja je legitimirana kroz federalni i državni klub Hrvata, teško mogu stabilizirati Dom naroda i osigurati političku održivost.
U tom smislu, ovdje se ne pregovara samo o programima ili ministarskim pozicijama, nego o samoj arhitekturi vlasti i njenim granicama.
Historijski presedan: Slučaj “Platforma”
Da ovakva kombinacija nije samo teorijska pokazuje i iskustvo iz 2010. godine, kada su SDA i SDP zajedno sa partnerima formirali vlast u Federaciji BiH u okviru aranžmana poznatog kao “Platforma”, pri čemu je ključna politička odluka bila isključenje HDZ BiH i HDZ 1990 iz vlasti.
Iako je ta vlast formalno imala parlamentarnu većinu, politički efekti bili su mnogo složeniji. HDZ je osporio njen legitimitet, što je dovelo do blokada i dugotrajne političke krize.
Pouka koja iz toga proizlazi precizno definira granice političkog eksperimenta u Bosni i Hercegovini: nije presudno ko ima većinu, nego ko se osjeća isključenim iz nje i kakve mehanizme ima da tu isključenost pretvori u blokadu. U sistemu kakav je bosanskohercegovački, gdje Dom naroda i institut vitalnog nacionalnog interesa omogućavaju zaustavljanje procesa i bez aritmetičke većine, politička isključenost lako postaje institucionalna moć.
Primjeri iz posljednjih izbornih ciklusa to jasno potvrđuju: 2010. godine, isključenje HDZ-a dovelo je do višegodišnjeg blokiranja imenovanja Vlade Federacije BiH i čestih zastoja u radu državnih institucija, dok je 2022. politička blokada od strane SNSD-a i HDZ-a stopirala donošenje ključnih odluka na državnom nivou, uključujući budžet i reforme povezane s EU integracijama. Ove situacije pokazuju vrlo konkretne posljedice institucionalnih mehanizama: bez participacije ključnih aktera, formalna većina postaje nemoćna pred mogućnostima blokade, a politička paraliza postaje svakodnevica vlasti.
Prepreke implementaciji: Asimetrija odlučivanja
Ukoliko bi SDP ušao u koaliciju sa SDA, izazov ne bi bio samo u pregovaranju sa drugim akterima, nego i u unutrašnjoj strukturi odlučivanja, budući da SDP danas funkcionira kroz raspodijeljenu moć između nekoliko centara – formalne izvršne vlasti, neformalnog strateškog utjecaja i izbornog legitimiteta – što mu daje određenu fleksibilnost, ali istovremeno usporava donošenje odluka koje nose visok politički rizik.
Nasuprot tome, SDA djeluje kao hijerarhijski organizirana stranka s jasnim centrom odlučivanja, što joj omogućava brže i koherentnije pregovaračke pozicije. Ta razlika nije samo pitanje organizacije, već može odlučiti o održivosti koalicije, jer bez unutrašnjeg dogovora u SDP-u teško je stvoriti stabilan politički savez u okruženju koje je već sklono otporu.
Matematička realnost: Dovoljno za utjecaj, nedovoljno za kontrolu
Zbir glasova SDA i SDP-a daje im težinu bez koje se vlast teško može oblikovati, ali ne i moć da njome sami upravljaju: na državnom nivou bez HDZ-a i SNSD-a, ili barem neke druge politički legitimirane većine iz RS-a, nema stabilne operativne konstrukcije, dok je na nivou Federacije takva kombinacija formalno moguća, ali trajno izložena krizi legitimnosti, krizi upravljanja i institucionalnim blokadama.
U tom smislu, matematička većina postoji, ali nije presudna, jer politički sistem ne funkcionira linearno, nego kroz složenu mrežu odnosa u kojoj broj glasova predstavlja samo jedan od elemenata moći.
Tri scenarija: Od najvjerovatnijeg do najrizičnijeg
Kada se potencijalni ishodi posmatraju kroz konkretne mandate i dosadašnje obrasce formiranja vlasti, postaje jasno da se scenariji ne raspoređuju prema političkoj poželjnosti, nego prema izbornom rezultatu, institucionalnoj izvodivosti i post-izbornom ponašanju aktera.
1. Selektivna koalicija i kohabitacija
Najrealnija opcija i dalje je djelimična saradnja SDA i SDP-a, dominantno na nivou Federacije BiH, dok bi istovremeno morali održavati radne odnose sa HDZ-om i SNSD-om na državnom planu. Mandatna raspodjela nakon izbora 2022. potvrđuje ovakav scenario: u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH, za većinu je potrebno 50 od 98 glasova, a SDA i SDP uz podršku manjih partnerskih stranaka mogu dostići taj broj, ali bez HDZ-a ostaje nemoguće osigurati stabilnost Doma naroda.
Na državnom nivou, u Predstavničkom domu PSBiH, većina zahtijeva najmanje 22 ruke, ali ta brojka sama po sebi nije dovoljna zbog entitetskog glasanja.
Zato se model koji se već pojavljivao nakon izbora 2014. i 2018. – višeslojna vlast bez jedinstvene koalicione logike – ponovo nameće kao najizvodiviji. On omogućava funkcioniranje institucija na minimalnom nivou, ali istovremeno održava stalnu političku napetost i ograničava kapacitet za ozbiljne reforme.
2. Proširena velika koalicija
Drugi scenarij podrazumijeva formiranje široke vlasti u kojoj bi SDA i SDP, uz HDZ i SNSD, osigurali stabilnu većinu na svim nivoima vlasti. To bi bio najbliži bosanskohercegovački ekvivalent njemačkim “crno-crvenim” koalicijama, gdje su CDU/CSU i SPD u više mandata osiguravali stabilnu vladu u situacijama političke fragmentacije.
Međutim, njemačko iskustvo jasno pokazuje cijenu takvih aranžmana: slabljenje političkih identiteta i rast alternativnih opcija. U bosanskohercegovačkom kontekstu taj efekt bi bio dodatno pojačan, jer bi biračko tijelo SDA i SDP-a teško prihvatilo trajno upravljanje sa SNSD-om i HDZ-om bez jasnih programskih rezultata, dok bi SNSD u takvoj konstrukciji dobio institucionalnu potvrdu bez promjene vlastite političke strategije.
Zato ovaj scenarij ostaje moguć, ali politički skup.
3. Kratkotrajni eksperiment
Najveći rizik nosi opcija u kojoj SDA i SDP pokušavaju formirati vlast bez HDZ-a, oslanjajući se samo na većinu u Federaciji BiH. Ovakva strategija već je viđena kroz eksperiment „Platforma“ iz 2010. ili kroz institucionalne krize u aktuelnom sazivu. Ključna razlika danas je slabija međunarodna podrška i manja spremnost na intervencije, zbog čega bi takav potez mogao rezultirati još težom i dugotrajnijom blokadom bez jasnog izlaza.
U tom scenariju formalna većina ne bi bila dovoljna da proizvede vlast u punom kapacitetu, nego bi otvorila prostor za paralelne političke strukture i produbljivanje institucionalne krize.