Povratak u Banju Luku za mene nije samo povratak na jedno mjesto. To je povratak jednom osjećaju. Sjećam se te večeri na tvrđavi Kastel, neba, kamena, istorije oko mene i publike koja me je slušala na način koji se ne može stvarno objasniti riječima. Postoji publika koje sluša ušima, ali postoji i ona koja sluša srcem. Za mene je Banja Luka bila upravo takva.
Rekla je ovo za „Glas Srpske“ svjetska muzička zvijezda Jasmin Levi, najavljujući svoj predstojeći koncert na „Banja Luka Festu“, koji će se održati 3. jula na tvrđavi "Kastel". Ona je evocirala uspomene na prethodni susret sa banjalučkom publikom, ističući duboke emocije koje je vežu za ovu istorijsku pozornicu pod otvorenim nebom. Slavna umjetnica ističe da tvrđava "Kastel" posjeduje posebnu energiju te dodaje da pored velike radosti zbog povratka osjeća i ogromnu odgovornost, želeći da banjalučkoj publici uzvrati za svu ljubav koju je od nje već dobila.
- Kastel ima posebnu energiju. Kada stojite na toj sceni, osjećate da niste sami. Osjećate vrijeme, prošlost, ljude koji su tu bili prije vas, a onda se dogodi muzika i sve postane jedno. Zato je "Banja Luka Fest" poseban za mene. To nije samo koncertni prostor, to je susret duša pod otvorenim nebom. Radujem se povratku, ali osjećam i odgovornost. Kada se vraćate publici koja vam je već dala ljubav, želite da joj vratite još više, rekla je Levi.
GLAS: Često ističete da su Vaši koncerti uglavnom tužni, a pjesme poput oproštaja. Kako uspijevate da tu duboku melanholiju, bol i sjetu na sceni transformišete u ljubav i radost življenja?
LEVI: Za mene tuga nikada nije bila samo tuga. Ona je moj jezik. Moja istina. Mjesto iz kojeg pjevam. Ljudi često misle da je tuga nešto što treba sakriti ili prevazići. Ja ne mislim tako. Vjerujem da tuga može biti veoma lijepa ako joj dozvolimo da bude iskrena. Kada je donesem na scenu, ona prestaje da bude samo moja. Postaje zajednička. Publika u njoj prepozna svoje oproštaje, svoje ljubavi, svoje izgubljene snove, svoje tišine. I onda se dogodi nešto čudesno. Bol se ne pretvara u sreću, ali se pretvara u ljubav. U razumijevanje. U nježnost. U osjećaj da nismo sami. Moji koncerti možda jesu tužni, ali nisu mračni. Oni su puni života. Jer kada čovjek dozvoli sebi da plače, da osjeća, da se sjeća, on je i dalje živ. I možda je upravo to radost, imati hrabrosti da osjećamo sve.
GLAS: Vaš umjetnički rad utemeljen je u sefardskom nasljeđu i ladino jeziku, ali ga spajate sa flamenkom, tangom i modernim zvukom. Koliko je izazovno prenositi priče iz prošlosti u sadašnjost, a da one istovremeno zvuče moderno i blisko publici?
LEVI: Za mene prošlost nikada nije mrtva. Ona živi u nama, u glasu, u krvi, u sjećanjima koja nismo lično doživjeli, ali ih na neki način ipak nosimo. Ladino je jezik mojih predaka. Kada pjevam na ladinu, imam osjećaj da ne pjevam samo svojim glasom. Kao da kroz mene govore žene i muškarci koji više nisu ovdje, ali su njihove ljubavi, njihov bol i njihove molitve ostale zapisane u muzici. Izazov je u tome da prošlost ne pretvorimo u muzej. Ne želim da je čuvam kao nešto staro i zatvoreno. Želim da ona diše danas. Zato je povezujem sa flamenkom, tangom, world music, modernim zvukom, tišinom i osobom koja sam danas. Ako je emocija istinita, publika će je razumjeti, čak i ako ne razumije jezik. Ljubav, bol, oproštaj, čežnja, to su jezici koje svi govorimo.
GLAS: Pored muzike, trenutno radite na jednoj televizijskoj seriji i ponovo se bavite slikanjem. Na koji način ovi različiti mediji umjetničkog izražavanja dopunjuju Vašu (muzičku) ličnost?
LEVI: Vjerujem da umjetnost uvijek pronađe način da izađe iz nas. Nekada kroz glas, nekada kroz boju, nekada kroz lik, riječ, pokret ili tišinu. Muzika je moj najdublji jezik, ali nije jedini. Kada slikam, osjećam jednu drugačiju vrstu slobode. Ne moram ništa da objašnjavam. Četkica može da kaže ono što glas ponekad ne može. A rad na televizijskoj seriji otvara mi prostor da istražim druge dijelove sebe, maštu, priču, likove, ljudsku složenost. Sve je to povezano. Ne mogu da odvojim ženu od umjetnice, majku od pjevačice, bol od ljepote, muziku od slikanja. Sve što radim dolazi iz istog mjesta. Iz potrebe da razumijem život i da mu dam oblik. Možda sam cijelog života pjevala slike, a sada slikam muziku.
GLAS: Od 2024. godine imate državljanstvo Republike Srbije i živite u Beogradu, gdje ste pronašli mir i ponovo prodisali duhovno. Kako je ova velika životna promjena i pronalazak "novog doma" uticao na Vašu kreativnu energiju i stvaralaštvo?
LEVI: Srbija mi je dala nešto za čim sam možda tragala cijelog života, a da to nisam ni znala, osjećaj pripadanja. Nije lako napustiti zemlju u kojoj ste rođeni. Nije lako početi ponovo u godinama kada mislite da već znate ko ste i gdje pripadate. Ali život je misteriozan. Ponekad vas odvede daleko da biste prvi put osjetili da ste kod kuće. U Beogradu sam pronašla mir. Ne savršen mir, jer umjetnik nikada nije potpuno miran, ali pronašla sam mjesto gdje moje srce može da diše. Ljudi su me prihvatili ne samo kao pjevačicu, već kao ljudsko biće. A to je mnogo dublje. Ta ljubav mi je ponovo dala snagu. Kada se osjećate prihvaćeno, možete ponovo da stvarate. Možete da se otvorite. Možete biti ranjivi. Možete plesati sa svojim strahom.
GLAS: Koliko ste imali prilike da upoznate srpsku muziku i šta vas je u njoj najviše fasciniralo, melos, tekst ili sam način izvođenja?
LEVI: Moram da kažem da muzika uz koju sam odrastala, i muzika koju i danas slušam kada sam sama, dolazi od velikih imena, Edit Pjaf, Hulio Iglesijas, Lučano Pavaroti, Marija Kalas... Ti umjetnici su za mene klasici. Oni su na neki način moji učitelji, moji uzori, glasovi i duše koji su oblikovali moje razumijevanje muzike, emocije, drame i istine. Kada je riječ o srpskoj muzici, još uvijek je otkrivam. Slušam, osjećam, pokušavam da razumijem njenu dušu. Ali za sada ću reći samo ovo: pripremam nešto drugačije, nešto novo. Nešto povezano sa ovim svijetom, ali na moj način. Za sada ću o tome ostati tiha.
GLAS: Za vas album nije samo biranje deset lijepih pjesama, već ono što umjetnik ima da kaže u tom konkretnom trenutku svog života. Šta je ono što trenutno proživljavate i što ćemo imati priliku da čujemo u skorijoj budućnosti?
LEVI: Kao što ste napisali, za mene album nikada nije samo kolekcija pjesama. Album je portret duše u jednom konkretnom trenutku života. Trenutno sam u periodu velikih promjena. Mnogo toga se završilo, ali se mnogo toga i rodilo. U meni postoji tuga, naravno, ona je uvijek tu, ali sada postoji i nova energija, nove dubine i neistraženi dijelovi mene. Radim na novim pjesmama, novim aranžmanima i novim iznenađenjima. Ne želim još sve da otkrijem, ali mogu da kažem da će biti veoma lično. Dugo sam pjevala o oproštajima. Sada, možda prvi put, pjevam i o povratku sebi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.
