I sad, da se ne lažemo, većina će instinktivno stati na stranu Pariza, jer 5:4 nije samo rezultat nego stanje uma u kojem dvije ekipe svjesno izlaze na teren bez zaštitne mreže, bez ideje da prvo prežive, nego s jasnom porukom da žele udariti jače i brže od protivnika, pa makar to značilo da će i sami ostaviti prostor iza leđa i otvoriti vrata svakoj mogućoj kazni koja može doći iz jedne pogrešne procjene ili izgubljene lopte.
U toj utakmici se vrlo jasno vidjelo šta znači kada Luis Enrique i Vincent Kompany preuzmu odgovornost za tempo i ritam igre i kada svjesno odbace sve ono što moderni fudbal često nameće kao "sigurnu opciju", pa umjesto beskonačnih pasova na sredini terena i taktičkog čekanja greške, dobiješ direktnost, vertikalu i konstantan osjećaj da će se nešto desiti u svakoj sljedećoj sekundi.
To nije samo napadački fudbal, to je način razmišljanja u kojem trener praktično kaže: "Ne zanima me koliko si opasan, ja ću te natjerati da se braniš", i upravo zato taj meč djeluje kao boksački okršaj bez garda, gdje oba borca znaju da će primiti udarce, ali ih to ne zaustavlja da idu još jače naprijed, jer vjeruju da imaju više kvaliteta u zadnjoj trećini terena nego protivnik.
I onda dođe Madrid, gdje Diego Simeone i Mikel Arteta potpuno svjesno odbijaju da uđu u taj ritam, ne zato što ne mogu, nego zato što ne žele, jer njihova filozofija ne počinje pitanjem "kako da dam gol više", nego pitanjem "kako da ti oduzmem ono u čemu si najbolji i natjeram te da igraš ono što ti ne odgovara".
Tu fudbal više nije eksplozija nego kontrola, nije pitanje inspiracije nego discipline, nije utrka nego strpljenje, i upravo zato taj meč djeluje sporije na prvu, ali zapravo nosi drugačiju vrstu napetosti, onu koja se ne mjeri brojem šansi nego težinom svake situacije koja može odlučiti utakmicu.
Jer u Madridu jedna greška nije samo greška - to je potencijalni kraj svega, dok je u Parizu greška samo još jedna epizoda u ludnici koja traje svih 90 minuta i u kojoj se stalno vjeruje da se može odgovoriti još jednim golom, još jednim prodorom, još jednim rizikom koji će se možda isplatiti.
I tu dolazimo do suštine razlike koja nije u estetici nego u svrsi, jer Paris Saint-Germain i Bayern Munchen igraju da te slome, da te natjeraju da odustaneš od svog plana jer ne možeš pratiti njihov tempo, dok Atletico Madrid i Arsenal igraju da te izbrišu, da ti uzmu prostor, vrijeme i ideju, pa da na kraju ni ne znaš kako si izgubio kontrolu nad utakmicom.
I zato je potpuno pogrešno gledati ova dva meča kroz prizmu "ovaj je bio bolji, ovaj lošiji", jer oni uopće ne pokušavaju biti ista stvar, nego predstavljaju dvije krajnosti modernog fudbala koje se rijetko ovako jasno sudare u istoj fazi takmičenja.
Jedni su odlučili da publiku kupe emocijom, ritmom i hrabrošću, drugi da pobijede kontrolom, strpljenjem i minimalizmom, a historija ovog takmičenja nas uči da na kraju vrlo često prežive upravo oni koji znaju igrati bez rizika onda kada je ulog najveći.
I zato, koliko god svi pričali o Parizu kao o "pravom fudbalu", ne bi bilo nimalo čudno da na kraju upravo Madrid, sa svojom hladnom, proračunatom verzijom igre, isporuči ekipu koja će otići korak dalje, jer Liga prvaka u završnici rijetko nagrađuje one koji igraju otvoreno do kraja, nego one koji znaju kada stati, kada zatvoriti i kada ubiti utakmicu bez buke.
