Halid Bešlić, čovjek koji je narastao do jednostavnosti

Riječ je, svakako, o prostoru bivše Jugoslavije, gdje Bešlić nije bio omiljeni pjevač samo onima koji slušaju narodnu muziku.

Naprotiv, njegove pjesme voljeli su svi: od pankera i rokera, do vašarskih i kafanskih tipova raznih fela. Da li je samo do pjesama ili i do Halidove ličnosti i čovječnosti, ne znam sa sigurnošću. Znam samo da je bio omiljen gdje god da se pojavi.

Ne sjećam se kako, ali urednički kolegijum "Nezavisnih", prije nešto više od četiri godine, odlučio je da baš ja uradim intervju s njim.

Ova odluka bila mi je čudna, jer sam znao tek "Romaniju", "Miljacku", "Prvi poljubac" i možda još "Ja bez tebe ne mogu da živim".

To je bilo sve od njegovog repertoara koji sam u tom trenutku mogao da "preberem" po pamćenju. Tačnije, znao sam još mnoge njegove pjesme koje sam čuo u kafani, na radiju ili bilo gdje usput, ali u tom trenutku nisam znao da ih znam. Ko još ne zna stihove "Samo za tebe Beograđanko mala/ samo za tebe što nikad nisi znala/ samo za tebe i ljubav tvoju zanosnu/ vraćam se majci u Bosnu" ili "Zlatne strune svirajte mi ovu pjesmu jače/ sanjao sam kako draga na rastanku plače", nakon što ih negdje čuje.

U svakom slučaju, dvadesetak dana pred njegov banjalučki koncert na tvrđavi Kastel, u Sarajevo, tačnije u Motel "Bešlić" na Semizovcu, otputovali smo vozač Petar Šolak, fotoreporter Velibor Tripić i ja.

Dočekali su nas Halid Bešlić i njegov prijatelj iz osnovne škole koji mu je bio i vozač. Zaboravio sam njegovo ime, ali ne i druženje koje je uslijedilo. Sama činjenica da se Halid, koji uživa višedecenijsku popularnost, još druži sa drugom iz osnovne škole, govorila je mnogo i o njemu i o njegovom drugu. Obojica su nas, što bi se reklo, kupili na prvu.

Za nekoliko minuta znali smo da nismo došli u goste kod estradne zvijezde, nego kod normalnog, prizemnog i "običnog" čovjeka. Halid Bešlić, stekao sam utisak koji me drži do danas, jednostavan je poput njegovih pjesama, a do jednostavnosti treba narasti, govorio je veliki ruski pisac Nikolaj Vasiljevič Gogolj.

Tih dana u Sarajevu bila je aktuelna medijska afera zbog, tada aktuelnog, dobitnika Nobelove nagrade za književnost Petera Handkea.

U javnosti je postao viralan snimak sa Mokre Gore kako Handke, zajedno sa rediteljem Emirom Kusturicom i piscem Muharemom Bazduljem, pjeva "Romaniju".

Djeluje pomalo smiješno što je sarajevskoj čaršiji zasmetala Halidova pjesma koju pjevaju Emir, Muharem i Peter, ali tako je bilo, valjda jer nijedan od njih trojice nije omiljen u gradu na Miljacki. Naravno, pitao sam Bešlića šta misli o svemu tome, ali on nije vidio ništa sporno, rekavši da tu pjesmu pjeva cijeli Balkan, a da nobelovac najvjerovatnije nije imao pojma ni o čemu pjeva. Vidjelo se da ga nikakve afere nisu interesovale, a oni koji su ga zaista poznavali, vjerovatno mogu o tome posvjedočiti puno bolje od mene, koji sam ga vidio jedom u životu. Taj jedan susret, međutim, bio je dovoljan da potvrdi sve ono što sam o Bešliću čuo, a to je da je ljudina kakva se rijetko viđa. Više je volio pričati o vedrijim temama, pa tako i o svojoj vezi sa Banjalukom. Nekako smo uspjeli locirati njegov "prvi poljubac davno zaboravljen". Halid je priznao da je to bilo u đačkom domu na Grbavici nakon zemljotresa u Banjaluci iz 1969. godine, upravo sa Banjalučankom.

"Ja sam bio u đačkom domu na Grbavici kad je bio zemljotres u Banjaluci. Tad je cijeli jedan sprat djevojaka došao iz Banjaluke i tu se desila i prva ljubav, prvi poljubac. To su bile domske igranke, tako da je to moja prva asocijacija na Banjalučanke i na Banjaluku. To je bilo 1969. godine. Hvala Bogu, to su lijepe uspomene, ali idemo dalje... Banjaluka je lijep grad pun pozitivnog naboja. Volim Banjaluku i taj banjalučki sleng. Znam puno ljudi u Banjaluci, privatno bar hiljadu", rekao je Bešlić i zvanično za "Nezavisne novine". Nezvanično, pričao je o svojoj saobraćajki iz 2009. godine, poslije koje je imao teške fizičke posljedice i poslije koje je gotovo prestao da vozi i da konzumira alkohol. Otkrio nam je da malo pivo nije računao u alkohol i veselio se da mi ostali popijemo koju pored njega. Sjećao se svojih kafanskih drugova i pričao kako je svojevremeno sjedio sa Tomom Zdravkovićem, Džejem, Kemalom Montenom, Safetom Isovićem i otkrio kako mu je omiljeni "partner" za kafanskim stolom bio Davorin Popović, legendarni pjevač "Indeksa".

Kafana u vrijeme Bešlićevih početaka bila je socijalna ustanova, a muzika poveznica među ljudima. To se osjetilo iz njegove priče. Kasnije je nastala hijerarhija u kojoj su oni na pozornici postali mali bogovi, ovi iz VIP loža vlastela, a ljudi sa partera plebejci. Halid je pjevao i u jednom i u drugom vremenu, ali je u ovom drugom, čini mi se, ostao isti kao što je bio u prvom i u tome je njegova veličina.

"Momci, kada god dođete u Sarajevo, javite se obavezno", rekao je pri rastanku nakon višečasovne sjedeljke i ma koliko su te riječi rečene iz čiste kurtoazije, meni su još jednom potvrdile kakav je Halid, zapravo, čovjek.

"Kako sada mi, Halide, tebi da kažemo da se javiš kada dođeš u Banjaluku, kada si rekao da već imaš hiljadu prijatelja tamo, da budemo hiljadu prvi, drugi i treći na listi čekanja", pitao ga je potom naš vozač bez persiranja, jer Halid je bio izričit da mu, mimo intervjua, ne persiramo ni pod razno.

Tada se, ko zna koji put tog dana, nasmijao glasno i od srca, a tako se pred ljudima koje vidi prvi i posljednji put mogu smijati samo gromade kakav je bio Halid Bešlić.

Halid je danas, vjerujem, negdje između nebeske scene i doline suze, kako su u prijašnja vremena zvali ovaj svijet. Stari prijatelji gore će mu se obradovati, ovi koji ostaju dolje će tugovati, ali melodije će, i tamo i ovamo, biti iste.

Za Halida je sve to samo još jedan region koji je ujedinio.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.