Izraelski list "Haaretz" objavio je opširnu analizu povodom nedavnog boravka članice Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željke Cvijanović u ovoj zemlji. Autorica teksta, novinarka Esther Solomon, u fokusu ima diplomatski skandal s isticanjem obilježja entiteta Republika Srpska umjesto državnih simbola BiH, kao i širi kontekst izraelske vanjske politike.
Vodeće svjetske sile u posljednje vrijeme uopće ne hrle u Izrael radi kurtoaznog fotografisanja i jačanja privrednih i diplomatskih veza.
To je natjeralo visoko rangirane izraelske zvaničnike da kreiraju iluziju kako su i dalje angažovani i traženi, pa tako dočekuju one rijetke inostrane lidere koji još imaju interes doći u Izrael ili ih pak ugošćuju uz pretjeranu pompu i raskošan ceremonijal.
Tako je priređen doček za lidera Somalilanda, teritorije koju na cijelom svijetu priznaje jedino Izrael. Slavi se i nekakvo novo "zlatno doba" u odnosima s Fidžijem, pacifičkom nacijom od svega 950.000 stanovnika.
Međutim, grandiozan prijem u Jerusalemu, organizovan početkom ove sedmice za još jednu naizgled marginalnu inostranu dužnosnicu, nameće ozbiljna pitanja o motivima onoga što je preostalo od izraelske diplomatije i nudi prilično neugodan uvid u razmjere političkog dvogovora administracije Benjamina Netanyahua.
Željka Cvijanović je članica tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda, zemlje formirane na temeljima Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je zaustavljen razorni rat što je bjesnio od 1992. do 1995. godine.
Ona je ujedno i nekadašnja predsjednica Republike Srpske, entiteta s većinskim srpskim stanovništvom koji se nalazi unutar Bosne i Hercegovine. Dakle, Cvijanović se u samom vrhu države nalazi isključivo kao izabrana predstavnica bosanskih Srba u kolektivnom šefu države, dok njene kolege zastupaju interese Bošnjaka i bosanskih Hrvata.
Ipak, u trenutku kada su premijer Netanyahu i šef diplomatije Gideon Sa'ar upriličili svečani prijem za Cvijanović, velika zastava postavljena iza njih tokom rukovanja, kao i stone zastavice u salonu, pripadale su isključivo RS-u, a ne Bosni i Hercegovini.
Da li je riječ o diplomatskom propustu? Teško. Radilo se o svjesnom nastojanju da se entitet bosanskih Srba javno izjednači s nezavisnom državom – što je pravno i faktički potpuno netačno – kroz otovoreni čin političke provokacije.
Ranjiva bosanska država konstantno se nalazi pod udarom ultranacionalističkih, separatističkih vođa iz RS-a koji otvoreno teže otcjepljenju i pripajanju susjednoj Srbiji. Kako bi opravdali takve ciljeve, oni se rado pozicioniraju kao kršćanske žrtve bosanskih muslimana (Bošnjaka), koje redovno etiketiraju kao džihadiste povezane s Hamasom, ISIS-om i Iranom.
No, posrijedi je grubo izvrtanje historijskih činjenica. Tokom ratnih zbivanja, vojne snage bosanskih Srba provele su masovne egzekucije, uključujući i srebrenički masakr nad 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Taj čin su i Haški tribunal i Međunarodni sud pravde zvanično presudili kao genocid, označivši ga kao najveći zločin nad civilnim stanovništvom na tlu Evrope još od Drugog svjetskog rata.
Uprkos tome, vodeći političari iz RS-a negiraju genocid u Srebrenici, dok istovremeno intenziviraju demonizaciju Bošnjaka, što kod mnogih tamošnjih muslimana budi jezive asocijacije na ratnohuškačku retoriku iz devedesetih. I sama Cvijanović je pod sankcijama Velike Britanije upravo zbog "veličanja ratnih zločinaca i negiranja genocida u Srebrenici".
Čak i za aktuelnu izraelsku vlast, koja je opustošila Gazu i otvoreno prijeti da će Liban pretvoriti u ruševine, ovakav srdačan doček u Jerusalemu za radikalne iredentiste i negatore genocida djeluje previše kompromitujuće. Sreća u nesreći je što sastanak barem nije upriličen u Memorijalnom centru Yad Vashem.
Na društvenoj mreži X, u objavi koju je Cvijanović kasnije podijelila, Sa'ar je naveo kako se tokom susreta razgovaralo "o neophodnosti zaštite kršćanskih manjina u Bosni i Hercegovini".
Zaista je teško izbrojati sve apsurde u tezi da je baš Izrael prirodni zaštitnik kršćanskih zajednica. Usput rečeno, pošto su činjenice u ovakvim razgovorima ionako suvišan detalj, populaciju Bosne i Hercegovine u gotovo jednakom omjeru čine kršćani i muslimani, pa je sam pojam "kršćanske manjine" potpuna izmišljota.
Možda bi o toj izraelskoj brizi vrijedilo pitati katolike u Pojasu Gaze, čija je jedina preostala crkva pogođena u napadu Izraelskih odbrambenih snaga (IDF) u julu 2025. godine, kada je stradalo troje ljudi. Ili grkopravoslavne vjernike, čiji je hram bombardovan samo sedmicu nakon izbijanja sukoba, odnijevši 18 života.
Mogli bismo pitati i maronite u južnim dijelovima Libana, gdje je jedan sveštenik poginuo u izraelskom raketnom udaru u martu.
Ili pak kršćane na Zapadnoj obali, u gradiću Taybeh, koji trpe sistematski teror radikalnih izraelskih doseljenika, praćen potpunom indiferentnošću ili prešutnim odobravanjem tamošnjih institucija.
Na koncu, pitajmo i redovnike koji se svakodnevno suočavaju sa zlostavljanjem na ulicama starog jezgra Jerusalema, gdje je policija čak zabranila latinskom patrijarhu pristup crkvi Svetog groba – što je odluka koju je Netanyahu povukao tek nakon žestokog pritiska međunarodne javnosti.
Iza tog navodnog apela za zaštitu hrišćanstva zapravo se krije dobro poznata matrica izraelskog i srpskog ultranacionalizma. To je ujedno i omiljena retorika mađarskog premijera Viktora Orbana, koja služi kao provjereno pogonsko gorivo za animiranje američke desnice da podrži Izrael.
To je narativ prema kojem su ove zemlje posljednji bedem odbrane judeo-kršćanske civilizacije pred naletom agresivnog islama; narativ u kojem su oni vječite žrtve, a nikada agresori, te da u takvim navodno sudbonosnim okolnostima međunarodno ratno pravo postaje tek nebitna smetnja, a ne obavezujući princip.
Ovu poruku je sasvim ogoljeno u svom komentaru iznio Marc Zell, šef ogranka američke Republikanske stranke u Izraelu, koji igrom slučaja djeluje i kao zvanični, registrovani lobista za interese RS-a.
Hvaleći se svojom ključnom ulogom u organizovanju ovog susreta između Netanyahua i Cvijanović, Zell je otvoreno proruski orijentisanu RS nazvao "kršćansko-demokratskom branom između radikalnog islama i srca Evrope, te jednim od najodanijih prijatelja koje Izrael ima u svijetu".
Ova Zellova izjava, populistička u tonu i čisto interesna u svojoj suštini, idealno oslikava šire partnerstvo između Izraela i Srba, koje se prvenstveno artikuliše preko zvaničnog Beograda.
Tako je ministar vanjskih poslova Sa'ar tokom aprilske posjete srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića glorifikovao "džinovski iskorak u našim strateškim odnosima", podsjećajući na Vučićeve ranije riječi: "Uvijek ćemo stajati uz Izrael i jevrejski narod".
Iza tih patetičnih izjava o prijateljstvu stoji vrlo egzaktna finansijska i vojna računica. Već postojeće bliske veze u sektoru namjenske industrije dramatično su eskalirale nakon 7. oktobra 2023. godine. Izvoz naoružanja iz Srbije u Izrael skočio je nevjerovatnih 42 puta, dosegnuvši 130 miliona dolara (oko 223 miliona KM) u 2025. godini, dok se istovremeno izraelska prodaja vojne opreme Srbiji u istoj godini primakla cifri od blizu dvije milijarde dolara (oko 3,44 milijarde KM).
Ovakvi milionski aranžmani očito su olakšani i posredovanjem Israela Einhorna, čovjeka od povjerenja i Netanyahua i Vučića. Iako ga izraelski pravosudni organi potražuju radi saslušanja u sklopu velikog korupcijskog skandala "Qatargate", on nesmetano i sigurno živi i radi u Beogradu.
Kada je riječ o samom skandalu sa zastavom, šef bosanskohercegovačke diplomatije Elmedin Konaković uputio je zvaničnu protestnu notu zbog "teških" protokolarnih faulova Tel Aviva, ističući da se radi o "nepoštovanju suvereniteta, ustavnog poretka i međunarodno priznatih simbola" države koju Cvijanović i on reprezentuju.
Ipak, teško je očekivati da će se Netanyahuova administracija – koja rado koketira sa separatistima od Somalilanda do Banje Luke (ali nipošto kada je riječ o Palestini), koja je zadojena pričom o "muslimanskoj najezdi", koja paktira s negatorima genocida i koja u vlastitoj kući hapsi građane zbog isticanja palestinske zastave – uopće izviniti zbog nepoštovanja jedne balkanske države. Jer ta država Izraelu ne može ponuditi političke poene u Moskvi, vjetar u leđa za unutrašnju predizbornu kampanju, niti municiju za popunjavanje ispražnjenih vojnih skladišta.
