Merima Lepić-Redžepović jedno je od najprepoznatljivijih lica savremene bosanskohercegovačke glumačke scene. Od prvih, dječijih, koraka na sceni, pa sve do statusa članice dramskog ansambla Narodnog pozorišta Sarajevo od 2014. godine, njen umjetnički put obilježen je posvećenošću, disciplinom i snažnom scenskom energijom. Publika je pamti po nizu upečatljivih pozorišnih uloga, kao i po nastupima u domaćim filmovima i serijama, u kojima je uvijek donosila autentičnost i glumačku zrelost.
Danas je, između ostalog, na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo ponovo gledamo u predstavi „Konačari“, komadu koji izaziva snažne emocije i otvara važna društvena pitanja. Tim povodom, razgovaramo s istaknutom bh. glumicom o njenom stvaralaštvu, procesu pripreme uloga, iskustvu rada na „Konačarima“, ali i izazovima s kojima se kultura suočava.
Saživjeti se s ulogom
„Konačari” se vraćaju pred publiku. Šta se u Vama promijenilo između prve izvedbe i ove današnje? Je li uloga „srasla“ zajedno s Vama ili joj se vraćate kao potpuno druga Merima?
- Mislim da kako rastemo kao ljudska bića, tako rastu naše uloge. Kao glumica, uvijek se trudim posmatrati svijet oko sebe i njegove devijacije, ali i one plemenite stvari. Scena to uvijek prepozna i osjeti pa vjerujem da to dajem i publici. Uloga Sanje mi je sigurno jedna od dražih. Sanja je jedna jaka i čestita žena koja nije svoje snove napuštala tako lako. Vjerovala je da ljubav pokreće svijet kao i Merima, tako da smo se saživjele. Ono što me dodatno inpsirisalo su moji partneri na sceni. Neizmjernim bogatstvom smatram raditi sa starijim kolegama poput Kaće Dorić, Izudina Bajrovića. Inpiriše me njihova etika i žar koji je nenadmašiv. Za mene je to istinski teatar. Kao neka duševna posvećenost koju smatram nužnom za stvaranje. Marko Misirača je također jedan teatarski gospodin koji nas je lijepo i tanano vodio. Vedran Đekić i ja dugo radimo skupa, ali mislim da partnerska igra koju imamo u „Konačarima“ je ovaj put bila kao zatvaranje kruga. Naravno da mi drago što sam za ovu ulogu ove godine dobila nagradu u Jajcu, našem najstarijem festivalu, te što je to prepoznala i publika. Tako da mislim da se ne vraćam nesto drugačija, možda samo s dodatnom radošću s kojom ću da igram.
Kroz ovaj projekt, ali i kroz ostale, postoji li neka mala, skrivena emocija ili nijansa koju publika možda ne primijeti, a Vama je glumački ključna?
- Mislim da ne postoji emocija koju publika ne primijeti. Ono što date publika uzima, ali i ono što ne dajete. Publika je partner i meni je najvažnija. Kao glumici meni je važan proces, jer kroz njega učim o sebi i o drugima. Postoji mnogo kolega i koleginica koje su mi donijeli glumački procesi i koje sam upoznala bolje i oduševila se njihovom ličnošću. Zato je ovaj poziv bogatstvo. Širite svoje vidike, čitate mnogo, tražite i "kopate" kako biste pokušali da mijenjate svijet. Ne živeći u iluziji da ćete ga popraviti do kraja, ali da ćete s odgovornošću odakle govorite, a to je scena, podstaknuti na nešto bolje. I onda dođe izvedba i vaša publika koja sve vidi. Meni je tada bitna samo istina i radost igre, a publika to sve osjeća bez dileme.
Bez očekivanja
Šta je najneugodnija, najizazovnija ili najneočekivanija stvar koju ste o sebi naučili zahvaljujući ovom poslu?
- Ovaj posao je izazovan. Traži mnogo i ne garantuje vam ništa. Imate samo sebe kao instrument s kojim radite posao. Probate u hladnom, zagušljivom, prašnjavom, snimate na minusu, u blatu. Jednostavno, ozbiljno se razbolite. Tako da ono što sam spoznala je da je život bez prevelikih, pa možda bilo kakvih očekivanja mnogo važan. O sebi sam spoznala da sam u stanju da živim i volim to što radim, bez očekivanja. Možda sam se zato ovoliko pronašla u toj radosti.
Postoji li nešto što biste voljeli da publika ponese kući nakon svake nove izvedbe — nešto što nije emocija, nego misao?
- Svaku predstavu igram s nadom da ima onaj jedan koji nakon predstave odlazi s drugačijom mišlju i pogledom na svijet oko sebe. Volim da radim predstave koje se bave onim što živimo. Onim što nas okružuje, ne ostavlja ravnodušnim. Teatar ne daje rješenja, ali propituje. Vjerujem još u moć teatra. Zasigurno nećemo promijeniti ovaj pomahnitali svijet koji je već odavno na rubu svake etike i ljudskosti. Ali vjerujem da pozorište nudi katarzu koja nas oplemenjuje, ne ostavlja ravnodušnim. A to je danas važan način, kada smo se zaglavili u vremenu u kojem niko nikoga niti sluša niti vidi. Osim filtera kroz koje se provučemo da bismo nekome dokazali da smo lijepi i uspješni. Savršeni, a nismo i ne trebamo biti. Pozorište nudi drugačiji nivo svijesti i sigurna sam da je tako i s „Konačarima“.
Očuvanje svijesti
Glumci često kažu da uloga bira njih, a ne obrnuto. Možete li izdvojiti saradnju koja je ostavila poseban trag na Vas — i postoji li neka koju još priželjkujete?
- Svaka saradnja ostavi traga na vama. I dobra i ona koju nazivamo lošom. Loša je sigurno i važnija jer to služi za korekciju i popravke. Veliki dojam su na mene ostavili procesi u kojima je bilo puno podrške, ljubavi i poštovanja. Sreća takvih je bilo mnogo. Radila sam sa izvrsnim rediteljima koji su mi otkrivali jedan novi svijet poput Kokana Mladenovića, Dine Mustafića, Marka Misirače, Paolla Magellija, Sulejmana Kupusovića, Jasmile Žbanić, Lajle Kaikčije, Lee Delong... Sve su to veliki svjetovi kako ljudski tako rediteljski u kojma sam imala priliku da stvaram s lakoćom koja nije apriori jednostavna. Glumci su krhka bića i u Šekspirovo (Shakespeare) vrijeme oni su bili hronika jednog vremEna. Zato je ta lakoća s kojim vas vode takvi ljudi neprocjenjiva. Ima mnogo divnih umjetnika s kojima bih voljela da radim. Selma Spahić, Nermin Hamzagić s kojim sam radila kao vrlo mlada glumica, Danis Tanović, Boris LijeŠević... Mnogo ih je čiji rad cijenim i toliko smo plodno tlo puno kvalitetnih umjetnika i umjetnica da nije moguće nabrojati.
Bez kulture nema jedne države
- Moja želja je da se kultura prepozna kao mjesto ulaganja. Stalno ponavljamo kako bez kulture nema jedne države, ali i to više izgleda ne odjekuje. Izgubimo li svijest o tome koliko je važno imati pozorište, balet, biblioteke, muzeje, televiziju, obrazovanje koje nas osposobljava, čemu se možemo nadati mi, naša djeca, unuci? Svi smo krivi, ali neko mora da bude i odgovoran – kaže Redžepović.
Moja želja je da se kultura prepozna kao mjesto ulaganja.