(FOTO) "To se nikad neće izbrisati iz sjećanja" Ispovijest spasioca koji je učestvovao u izvlačenju ljudi nakon pada nadstrešnice "Najteže je kada vidite dijete koje ne daje znake života"

Ovako započinje potresnu ispovijest o 1. novembru 2024. godine Dobrica Petrić, volonter, spasilac iz Organizacije traganje i spasavanje iz Novog Sada. On i njegovih 19 kolega bili su na licu mjesta kada je pala nadstrešnica na Železničkoj stanici Novi Sad prije tačno godinu dana. Zajedno sa 80 pripadnika Sektora za vanredne situacije više od 8 sati su ulazili ispod ruševina u želji da pomognu povrijeđenima i spasu ljude na koje je pala nadstrešnica.

Sagovornik se prisjetio svega što se taj dan dogodilo u Novom Sadu. Mislio je da će taj dan biti kao i svaki drugi. A onda je u grupi Organizacije vidio vijest o padu nadstrešnice. Prvo što je pomislio – mora pomoći ljudima.

– Poziv kojim se bavimo aktivira mozak u pravcu da razmišljamo kako se odmah uputiti na lice mjesta, kako pomoći ljudima. Nakon pročitane vijesti pozvao sam ljude iz organizacije pošto nam je sjedište u Novom Sadu. Odmah smo na našoj grupi dobili poziv za aktiviranje – prisjeća se on.

“Tri osobe ispod nadstrešnice davale znake života”

Kako kaže, prvi član Organizacije na licu mjesta je bio poslije 30 minuta. Ubrzo za njih pristigli su i ostali, piše .

– Kada smo došli na lice mjesta zatekli smo ostale službe, prije svega pripadnike Ministarstva unutrašnjih poslova, vatrogasce, spasioce, njihove specijalističke timove. Tu je bio Sektor za vanredne situacije, kome smo mi direktno podređeni i u njihovoj koordinaciji mi smo delovali. Bili smo podijeljeni na tri sektora i prateći njihove instrukcije i uputstva smo reagovali – prisjeća se sagovornik.

Kako objašnjava, njihov zadatak bio je da pomognu žrtvama koje su bile žive.

– Čula su se izoštrila. U tom trenutku je bilo tri osobe ispod nastrešnice koje su davale znake života. Tu smo ostvarili komunikaciju i prilazili sa više strana. U nekom trenutku su naši članovi ušli ispod nastrešnice da bi otvorili venski put povrijeđenoj osobi. Poslije se nastavila komunikacija i pružanje pomoći sve dok nismo mogli da je izvučemo – prisjeća se on.

“Nismo znali šta nas čeka ispod”

Kako kaže, u tom trenutku je komunikacija najbitniji faktor da bi se osoba održala u životu, da ne upadne u stanje šoka, u nesvijest. Bitno je, kaže, da održavaju konstantnu komunikaciju sve do momenta izvlačenja.

– Izvukli smo tri osobe – jednu mušku i dvije ženske osobe. Nakon toga – prisjeća se on.

Kako kaže, u svom volonterskom radu ima iskustvo spasavanje ljudi iz ruševina nakon zemljotresa u Turskoj, ali događaj od 1. novembra 2024. godine ne može da se poredi.

– Ovo je totalno drugačija situacija, jer se dešava u našem gradu, u našoj državi i totalno te obuzmu čudne emocije... Ne može se uporediti ni sa čim, jer ne znamo šta nas čeka ispod, da li je to neko naš, da li ćemo uspjeti da pomognemo… – priseća se sagovornik .

Kako kaže, tog 1. novembra zatekao ga je prizor koji nikada neće zaboraviti. Sa tjeskobom u glasu on izgovara: “Uvijek je najteže kada vidite dijete koje ne daje znake života i to nikad neće moći da se izbriše iz sjećanja. Samo onaj momenat kada je djed sa dvoje djece bio u zagrljaju, mislim da je to nešto najstrašnije što sam vidio…”