FALATAR, HADŽIKADIĆ, OREŠKOVIĆ – I SADA DIJASPORA: Naša stranka ponavlja obrazac koji nikad nije donio trajnu političku snagu
Najava predsjednice Naše stranke Sabine Ćudić da će stranka na predstojećim izborima kandidirati i bosanskohercegovačke državljane iz dijaspore naizgled je progresivan politički iskorak. Ćudić je tu odluku pravdala potrebom za "fantastičnim ljudima širom planete" i novim liderima, neopterećenim domaćim političkim dešavanjima. Međutim, upravo ta prešutna pretpostavka – da domaći politički prostor više nije sposoban iznjedriti kadrove bez tereta kompromisa i lokalnih mreža – otkriva mnogo više nego što deklarisano namerava, piše Sanin Mirvić za !Odgovor.ba.
Politička logika koja spas traži vani nije novost, niti je ograničena na Bosnu i Hercegovinu. Kada se politički kvalitet počne tražiti izvana, neizbježno se nameće pitanje šta to govori o onom unutra. Na tom tragu ne stoji ni u jednom stranačkom programu, ali se jasno osjeća u tonu: vlast valja, narod ne valja, treba nam drugi, bolji narod.
Falatar, Hadžikadić i granice "svježeg lica"
Naša stranka je ovaj refleks već iskušala. Kandidatura Boriše Falatara 2018. godine bila je gotovo školski primjer pokušaja da se scena osvježi figurom s međunarodnom biografijom, izvan domaćih stranačkih rovova.
Boriša Falatar (Foto: Wikimedia)
Falatar je trebao predstavljati politički habitus drukčijeg kova. No, već tokom kampanje u Hercegovini fotografisao se s Zvonkom Vidovićem, bivšim isljednikom u logoru Heliodrom, a fotografija je potom uklonjena s njegovog profila. Iluzija o kandidatu imunu na lokalne obrasce legitimiranja nestala je gotovo odmah. Izborni rezultat ostao je daleko iza konkurencije u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.
Slučaj Mirsada Hadžikadića pokazuje drugi mogući ishod. Ušavši u politiku iz američkog akademskog svijeta, Hadžikadić je 2018. privukao respektabilnu pažnju javnosti i solidne izborne rezultate.
Mirsad Hadžikadić na protestima 2021. (Foto: Wikimedia / Sead Pašić)
Na izborima 2022. osvojio je 29.888 glasova, daleko iza Denisa Bećirovića i Bakira Izetbegovića. Početna fascinacija "novim i drukčijim" nije prerasla u trajnu političku snagu jer iza nje nije nastala čvrsta lokalna infrastruktura ni stvarno uporište u društvu.
Regionalni obrazac potvrđuje i slučaj Tihomira Oreškovića, hrvatsko-kanadskog biznismena kojeg je Hrvatska 2016. izabrala za premijera.
Tihomir Orešković na samitu u Bratislavi 2016. (Foto: Wikimedia / Andrej Kližan)
Logika je bila ista: politička kriza rješava se osobom izvana, koja nije opterećena domaćim stranačkim sukobima. Vlada je pala glasanjem o nepovjerenju u Saboru, a Oreškovićev slučaj pokazao je koliko je politički krhka figura koja formalno dođe na vrh bez organskog odnosa prema stranačkom i društvenom tkivu u kojem treba vladati.
Dijaspora kao simbol nade ili bijeg od stvarnosti
Kada se ova tri slučaja sagledaju zajedno, pozivanje dijaspore prestaje biti teorijska vježba i postaje prepoznatljiv politički obrazac s nekoliko mogućih ishoda: kandidat koji je zanimljiv medijima, ali ne postane društveno ukorijenjen; kandidat s dobrim početnim rezultatom koji ne preraste u stabilnu snagu; ili autsajder koji dospije do vrha vlasti, ali bez korijena ostane zavisan od struktura koje je trebao nadmašiti.
Širi kontekst osvjetljava i primjer iranske dijaspore i krugova oko Reze Pahlavija. Nizozemski Clingendael institut za međunarodne odnose upozorava da dijaspora može postati izvor simboličkog kapitala kada je prostor za političku akciju u zemlji sužen, ali da njena važnost zavisi od stvarne veze s onim što se dešava unutar zemlje. Atlantic Council pak bilježi da Pahlavijeva vidljivost ne podrazumijeva i stvarni konsenzus o njegovoj političkoj viziji.
Reza Pahlavi, iranski princ u egzilu,govori na događaju koji je organizirao Centar za političku misao i liderstvo pri Državnom univerzitetu Arizona u Tempeu, Arizona. (Foto: Gage Skidmore )
Dijaspora može sačuvati ideju alternative, ali može i početi govoriti o zemlji kakva bi trebala biti, umjesto o onoj kakva jeste.
Bosna i Hercegovina nije Iran, niti se Ćudić može porediti s Pahlavijem. Ali iskušenje je slično: umjesto da se rješenje traži u popravljanju domaće političke zajednice, pokušava se zaobići ono što ona proizvodi.
Uključivanje dijaspore može biti korisno jedino ako se razumije kao širenje domaćeg političkog prostora, a ne kao zamjena za njega. Onog časa kada se pretvori u tihu potragu za "boljim Bosancima i Hercegovcima" od onih koji su ostali, gubi demokratsku toplinu i dobija notu elitističkog prijezira. Politika se ne može uvesti kao stručni kadar. Gradi se iznutra, polako, uz sve frustracije i mane zajednice koja je nosi. Sve drugo, koliko god zvučalo privlačno, ostaje potraga ne samo za boljom elitom, nego i za boljim narodom.