DUGO TRAJANJE BOŠNJAČKE EPSKE TRADICIJE: U Bijelom Polju održan skup 'Vijek i po Avda Međedovića'

U Bijelom Polju je održan naučni simpozijum “Vijek i po Avda Međedovića”. Ovaj događaj organizirali su Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori i Bošnjačko nacionalno vijeće Srbije, a podržalo je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore. 

Avdo Međedović (1875-1953) je epski pjevač, koji je postao svjetski poznat nakon što su naučnici na Harvardu sredinom prošlog stoljeća zabilježili njegova djela, među kojima i ep Ženidba Smailagić Meha, koji sadrži više od 12.000 stihova.

Na bjelopoljskom skupu upriličenom povodom 150 godina njegovog rođenja bilo je govora o raznim aspektima Međedovićevog djela, a više od 30 izlagača je predstavilo svoje radove, koji će biti naknadno objavljeni u zborniku.

“Mi ćemo trajno čuvati našu kulturu, historiju, tradiciju i sve osobenosti bošnjačkog nacionalnog bića. Nažalost, moramo to snažno čuvati, zbog stalnih nasrtaja na naš bošnjački nacionalni identitet. Avdo Međedović, sin ovog sandžačkog tla, svojim je genijem ušao u temelje svjetske humanistike i književnosti”, kazao je Fuad Baćićanin, predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća Srbije.

Sandžak - središte kulturnog prostora Bošnjaka

Baćićanin je kazao da “danas slavimo Sandžak kao prostor susreta i preplitanja kultura”.

”Kulturni prostor svih Bošnjaka je jedinstven, a Sandžak je njegovo živo i snažno središte, i moramo malo više obratiti pažnju, a ovo posebno mislim na sve institucije sa ovog prostora, a posebno na naučne djelatnike iz Srbije, Crne Gore, itd”, kazao je.

Kazao je da je Bijelo Polje “grad epike i književnosti - prirodno mjesto ovakvih okupljanja”.

Predsjednik Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori Suljo Mustafić je poručio da je Avdo Međedović “epski gorostas koji je pomogao u razrješavanju homerskog pitanja”.

”Naime, nije dokazano da je Homer postojao, ali je Avdo živi je dokaz da je Homer moguć. Međedović je ostao nepismen, pjesme je slušao od drugih, pa je to pjevao, proširivao, nadgradio. Nije živio od pjevanja, bio je mesar, od toga je održavao porodicu, ali je pjevanje bilo njegov život. Postao je svjetski slavan, ali nama nepoznat, decenijama skrajnut i prešućivan. Zato što je pjevao o jednom vremenu sjaja i velike carevine o kojem su u zvaničnim pjesmaricama i historijama bili najčešće negativni stereotipi. Zato je Avdo izučavan na Harvardu, a u njegovom zavičaju, njegovom jeziku, u Crnoj Gori, tadašnjoj Jugoslaviji, njegovo ime se tek sporadično moglo čuti. Možda i zato što se zvao Avdo”, kazao je.

Podsjetio je na riječi Međedovića, koji je, kada su ga upitali “koji je i čiji je”, kazao: “Mi se kazujemo, mi se vičemo Bošnjacima”.

 

Mustafić je kazao da je danas nešto bolje stanje u izučavanju Međedovićevog djela, te izdvojio napore Zlatana Čolakovića u ovom pogledu. 

Pohvalio je primjer ministrice kulture Tamare Vujović, te pozvao i druge državne institucije u Crnoj Gori da se ugledaju na nju. Također, zahvalio se predsjedniku Skupštine Opštine Bijelo Polje Petru Smoloviću i predsjednici Skupštine Selmi Omerović na podršci ovom projektu.

Predsjednik Skupštine Opštine Bijelo Polje Petar Smolović je kazao da mu je “velika čast da uime svih građana ovog grada poželi dobrodošlicu na naučni simpozij” 

“Bijelo Polje je grad, koji pamti, čuva i prenosi. Grad kojem je usmena epika ne samo dio kulturnog naslijeđa, već i temelj identiteta, jezika i kolektivne memorije. Međedović nije samo pjesnik, on je svjedočanstvo čudesne moći ljudskog glasa, pamćenja i ritma”, kazao je.

Kazao je da je “naša dužnost da čuvamo i njegujemo ono što nas definiše”, te zahvalio institucijama koje su prepoznale važnost ovog događaja. 

Susret tradicija i vjera

Ministarka kulture i medija u Vladi Crne Gore Tamara Vujović je kazala da ”posebnu težinu ovom skupu daje međunarodni karakter učesnika i široki tematski raspon izlaganja”.

Kazala je da Međedović ”odavno ne pripada samo bošnjačkom kulturnom miljeu, jednom kraju, jednoj sredini i disciplini, već svima koji vjeruju da je kultura veza među narodima, jezicima, tradicijama i vremenima.”

”Za Crnu Goru Avdo Međedović ima posebno mjesto, ne samo kao pjesnik već kao simbol prostora koji je oduvijek bio prožet susretima tradicija, vjera i narativa. I upravo takvi susreti su ono na čemu počiva i savremena kulturna politika, na dijalogu, uvažavanju i zajedničkom njegovanju naslijeđa”, kazala je.

 

Dodala je da se ”usmena epika crnogorsko-sandžačkog prostora ne može svesti na regionalni folklorni fenomen, već da ona posjeduje univerzalne karakteristike, koje je svrstavaju u vrh svjetskih usmenih tradicija”.

Knjižica i usmeni ep

Predsjednik Organizacionog odbora prof. dr. Sead Šemsović sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu kazao je da je Millman Parry stigao u Bijelo Polje, u okviru istraživanja za potrebe svoje doktorske disertacije koju je branio na francuskoj Sorboni.

Parryju je veliki istraživač južnoslavenske usmene književnosti Matija Murko kazao da bi “živog Homera mogao naći na prostoru Bosne ili novopazarskog sandžaka”.

Parry je došao u Bijelo Polje 1935, a predaja kaže da se ispred hotela, gdje je odsjeo, pojavilo stotinu guslara koji su tvrdili da mogu otpjevati jednu pjesmu, na jednu temu, sa više od 8 hiljada stihova.

Međedović je najbolje odgovorio na navedeni zadatak, kroz ep Ženidba Smailagić Meha.

”Ta pjesma nije zabilježena u audio mediju, već isključivo diktiranjem. Ona je zapravo najbolja po svojoj strukturi, najbolje izbrušena”, kazao je.

Dodao je da su homerolozi zabilježili 50 Međedovićevih pjesama od čega 12 epskih, sa 70-80 hiljada stihova.

 

Šemsović je kazao da je Međedović, na pitanje odakle zna navedenu pjesmu, kazao da mu je jedan mesarov pomoćnik Rizo Džafić pročitao pest-šest puta iz jedne knjižice.

“Utvrdit ćemo da ta knjižica ima dva izdanja, jedno je iz 1876, a drugi iz 1925. godine”, kazao je.

Dodao je da pisana pjesma ima oko 2 hiljade stihova, dok Avdin ep ima 12.311 stihova.

Dugotrajnost i živost bošnjačke epike

Šemsović je kazao da se sve epske usmene tradicije na južnoslavenskom prostoru gase sredinom 19. stoljeća, svuda izuzev u bošnjačkim sredinama.

”1920-ih i 1930-ih epske usmene tradicije su žive samo u okviru bošnjačkog korpusa, na prostoru BiH i Sandžaka. U Sandžaku će nastaviti da se razvija ta tradicija i kasnije, pa ćemo Zlatana Čolakovića zateći 1980-ih, kako nalazi još uvijek živog Rožajca Muratagu Kurtagića koji je jedini od Parryjevih pjevača iz 1930-ih još živ. Čolaković ga je zabilježio kamerom”, kazao je.

Dodao je da se može raspravljati da li je slaba uključenost u obrazovni sistem i medijski prostor utjecali na, kako je kazao, “zatvorenost ili poluzatvorenost bošnjačkog kulturnog bića”. 

Kazao da je što je teže stanje zajednice, kreira se sve nakićenija slika o slavnoj prošlosti.

”Bošnjačka usmena epika je, osim dugog trajanja, živa i iz još jednog drugog razloga - neučahurenja u određeni mit jedne teme. Brojne druge su se učahurile u različite mitove na jednu temu. Bošnjačka nije imala mit na jednu temu, nema epsku tradiciju klasificiranu na određene cikluse, nego se razvija unutar sebe slobodno”, kazao je.

 

Dodao je da bošnjačka epika ima sva tri tipa epskog junaka.

”Ima mitsko-epskog junaka, kakav je Alija Đerzelez, realistično-epske junake, kakvi su Mujo i Halil Hrnjica, Bojčić Alija, Alajbeg Filipović, Mustajbeg Lički, te antiepskog junaka, kakav je Tale. Nijedna druga epika, ne samo na balkanskom nego i na širem prostoru Evrope i svijeta, nema antiepskog junaka”, kazao je.

Kazao je da “sloboda da možete praviti relativizaciju temeljnih vrijednosti, da možete praviti određen, da ne kažemo, ‘cirkus sa samim sobom’, da možete relativizirati vlastite kulturne vrijednosti zapravljeno je postavljeno tek sa Talom Ličaninom”.

”Taj kontinuitet razvoja epskih junaka omogućio je da ta epika dugo traje. Ona je, dakle, živa i po svojoj prirodi jer je uspjela da se ne učahuri u određene teme, uspjela je da se razvija i traje sve do kraja 20. stoljeća”, kazao je.

 

Kazao je da je epska epika zadovoljavala potrebe zajednice kako bi se “sama zajednica mentalno, psihološki stabilno razvoja”.

“Svaka se od tih pojedinačnih pjesama, ukazuje na jednu zajednicu, koja propituje vlastite vrijednosti, procjenjuje vlastite vrijednosti, kritizira vlastita zastranjenja i slobodno komunicira sama sa sobom”, kazao je.