Damir Ovčina za Radiosarajevo.ba: Teme rata i mira nikad neće proći

Uspješni roman bosanskohercegovačkog pisca Damira Ovčine Kad sam bio hodža doživjet će dramsku premijeru 10. oktobra u Historijskom muzeju BiH, poslije čega mu slijede dvije reprize - 11. i 12. oktobra.

Roman Kad sam bio hodža govori o zločinima Vojske RS i paravojnih formacija na Grbavici, sarajevskom naselju koje je tri godine bilo izolovano od ostatka grada. Odmah nakon izlaska je osvojio čitatelje u Bosni i Hercegovini, ali i van njenih granica, te vremenom stekao status književnog remek-djela, zbog čega je i sama predstava izazvala veliku pažnju.

Težak put

Uoči njene premijere Ovčina je govorio za portal Radiosarajevo.ba.

Radiosarajevo.ba: Prije svega, recite nam kako je došlo do ideje za predstavu, tačno 10 godina od izlaska romana?

Ovčina: Potrefilo se tačno 10 godina - 10. oktobar. To me podsjeća na Ilijadu, ta 10. godina. Ali nije zbog toga. Već dvije godine pokušavam postaviti dramu u vlastitoj proizvodnji, tražeći glumce i ostalo, što nije bilo lako iz nekog meni nejasnog razloga. Ispalo je teško, tako da smo sad nekako uspjeli. Imamo samo dvoje glumaca. I zbog tog pozorišta u Muzeju, i što smo morali i što je primjerenije.

Inače, ja sam od romana htio napraviti više stvari, iskoristiti ga kao osnovu za druge forme koje me nisu toliko zanimale, ali sam mislio da roman sam po sebi uključuje i dramu, film, osnovu za muziku, kreaciju, strip. Ostalo mi je još da napravimo taj film koji smo najavili i strip. Ovo ostalo smo napraviti.

Radiosarajevo.ba: Ono što je interesantno je da ste sami radili na postavljanju predstave. Da li je takva bila prvobitna zamisao ili ste na neki način bili prisiljeni na to?

Ovčina: Vjerovatno naivno vjerujem da ja mogu puno više nego što mogu. Bolje da samog sebe krivim ako ne bude valjalo nego nekog drugog. Preuzimam odgovornost za to. Zavisi i od koncepta. Moja postavka drame je fokusirana na riječi, premali broj pokreta, ne na nekakvo preglumljavanje, glumatanje, već na izgovaranje tektsta u nekom smirenom okruženju.

Zahvala ide Historijskom muzeju BiH bez kojeg ovo ne bih mogao napraviti, kao i ekipe koja radi sa mnom, jer prošao sam dosta tih ustanova, gdje ne možete ni preko vrata ući, a ne napraviti predstavu.

Radiosarajevo.ba: Znajući da se radi o vrlo teškoj i bolnoj tematici, koliko je bilo zahtjevno to prenijeti na scenu?

Ovčina: Ja sam iz romana uzeo one dijelove koji se dešavaju u zatvorenom prostoru između njih dvoje. Ono sve drugo što čini roman poznatim, ta vanjska slika našeg ratnog iskustva je u pozadini teksta. Nisam to pokazivao, jer držim se čistog realizma, da komadić tog svijeta prikažem onako kako je on mogao da izgleda u tom trenutku bez ikakve simbolizacije, metaforizacije, prepričavanja, bez stavljanja vanjskih scena... U mojoj slici pozorište obično boluje od napuhanosti, lažnosti... Ovdje je ta pozadina, scena, pažljivo napravljena zahvaljujući Maidi Garić koja to radi. Ona je mislila da je to baš ono što ja hoću, da imam pozadinu na kojoj ljudi pričaju, kreću se, žive jednim životom.

Radiosarajevo.ba: Kada ste pisali scenarij, koliko ste mislili na onu publiku koja nije imala priliku pročitati roman i koliko će to iskustvo biti drugačije za njih?

Ovčina: Kada sam objavio roman, on je bio iznenađenje. Sve što je novo je neka vrsta iznenađenja jer sve što je očekivano ne može da poluči nikakav efekat. Nepredvidivo unaprijed. Ja sam pisao roman praveći ga na svoj fazon pretpostavljajući da to neće biti toliko očekivano. Romani su uglavnom ogromni i dosadni. Tako je i s dramama. Ja sam htio napraviti dramu koja ide s kontra strane, da ide na fazon drugog, neočekivanog.

Ko dolazi da vidi neke notorno poznate scene iz romana, neće ih vidjeti. Ovi koji nisu čitali roman mislim da im treba biti dovoljno jasno poslije prve scene. Za mene je to bio zadatak, da im ga naznačim, donesem njegovu boju, osjećaj i snagu, bez njegovih glavnih tačaka. Drama je odnos koji ima tri-četiri glavna sukoba ili mnogo toga neizgovorenog. Ja sam pisao dramu koja se bazira na neizgovorenom, nepomenutom, na onom što je na neki način prilično jasno. Mada i neko ko ga nije vidio ni čuo može da nasluti šta se nalazi ispod teksta. Dao sam neke naznake. U književnosti nije samo važno ono što se kaže, važno je što se ne kaže. Kao i u životu inače.

Bez pravih vrijednosti

Radiosarajevo.ba: Već duže vrijeme je aktuelna priča o snimanju filma i serije po romanu "Kad sam bio hodža", koje bi trebao režirati Ademir Kenović. U kojoj je to fazi?

Ovčina: Neki dan sam bio s njim na kafi i kazao mi je da bi se moglo desiti, trebalo bi. Ne mogu ništa da kažem dok ne krenemo u to. Poučen svim iskustvom, mogu samo da kažem i za ovu dramu da bi trebala biti u petak premijera, ali još uvijek ima faktora koji se mogu desiti kao i sve drugo u životu što ne možemo kontrolisati. Za film i seriju, to je jedna velika skalamerija, imate puno predmeta, ljudi koji su uključeni u to... Navijam da će se to desiti u nekoj formi, na neki način, prije ili poslije. Nemamo kud sad, kad smo rekli narodu, moramo nešto napraviti.

Radiosarajevo.ba: Roman "Kad sam bio hodža" pratio je također uspješni nastavak "Ko sam ti ja" iz 2021. godine, dok ste prošle godine predstavili svoj treći roman "CVII", koji se indirektno nastavlja na priču i govori o izgubljenosti čovjeka pod konstantnim strahom od ponovne opsade. Taj strah o kojem govorite nikada se nije izgubio, čemu svjedočimo i u današnjem vrlo napetom vremenu. Da li je to razlog što publiku i dalje interesuju i privlače te ratne teme?

Ovčina: Tema rata kao ni tema mira nikad neće proći. Publiku zanima čovjek. Mir je vijest, rat nije. Ja sam od onih ljudi koji bi se čudio da neko piše o miru nego o ratu. Teže je pisati o miru.

Što se tiče opsade Sarajeva, izašli smo iz rata na neriješeno i to je stvar koja se nije smjela tako desiti. Barem što se tiče Sarajeva, morali smo u finišu dobiti tu utakmicu. Mislim da je zbog toga taj naš osjećaj da ta priča nije završena na način koji bi bio pravedan. S druge strane, to što ljudi pričaju o ratu, pričaju o jednoj svakodnevnoj situaciji, ali nema istinite rečenice. Nema tačne dijagnoze.

Šta je problem? Nije problem da se vratimo u socijalizam. Nije rješenje ni da nas puka Europska unija primi. Mi o svemu pričamo, ali nema pravih vrijednosti. Tako i u ratu. Nema pravih istinskih, dubokih slika koje ljude uznemiruju, pokreću i kojih se na kraju krajeva svojom složenošću u književnom djelu treba osloboditi. Treba se osloboditi osjećaja straha, nemoći, besmisla, nepravde i ostalog. To su su osjećanja koja čovjeka sputavaju, onespokojavaju, emotivno na kraju krajeva.

Glavne uloge u predstavi Kad sam bio hodža igraju: Karla Matošić Gvozden i Asadullah Nekemi.

Za scenografiju i kostimografiju zadužena je umjetnica Maida Garić, dok se za zvukove pobrinuo Erik Bajramović.