Značajan rast cijena goriva, uzrokovan ratom na Bliskom istoku, dešava se u najgorem trenutku, u jeku proljetne sjetve na parcelama u BiH. Istovremeno, očekivana lančana poskupljenja već skupih prehrambenih proizvoda ponovo skreću pažnju na značaj domaće proizvodnje hrane, suočene s brojnim problemima.
Cijene goriva diktiraju sve ostale cijene, podsjeća Admir Kahriman, predsjednik Udruženja poljoprivrednih proizvođača FBiH.
Kahriman: Vlast se neće opametiti. Facebook
- Očekujemo rast cijena gnojiva i sadnog materijala zbog cijene transporta. Vjerovatno će biti „klimavo“. Svake godine jad i čemer, jer nemamo sistemskih mjera države kada su u ovakve situacije u pitanju. Ni nakon rata na našim prostorima, pandemije COVID-a, pa rata u Ukrajini, BiH nije shvatila značaj domaće proizvodnje hrane. Mislim da ni ovaj rat neće opametiti našu vlast, jer to je vlast koja živi od danas do sutra i ne razmišlja sistemski i dugoročno, pa su i građani i poljoprivrednici ostavljeni na milost i nemilost, a sve na kraju pada na leđa krajnjeg potrošača – kaže Kahriman.
Prehrambena sigurnost vlastitog stanovništva najvažnija je obaveza za svaku državu, kaže predsjednik Saveza udruženja poljoprivrednih proizvođača RS, Stojan Marinković. On dodaje da svake godine doživljavamo krize, one prirodne nekako i prevladamo, a neprirodne mnogo teže posljedice ostavljaju.
- Nažalost, tako je i s ovim poskupljenjem goriva u špicu potreba poljoprivrednika. Nije nam nimalo trebalo. Suočavamo se s još jednim od brojnih izazova, a ohrabrujuće je jedino što nam vremenske prilike idu u prilog – kaže Marinković.
Više od 400 miliona KM godišnje, iz budžeta svih nivoa vlasti, izdvaja se za podsticaje u poljoprivredi, ali proizvođači se konstantno bore za opstanak, a ukupna proizvodnja stagnira ili pada. Samo u prošloj godini za hranu iz uvoza izdvojili smo više od 5,5 milijardi KM.
Marinković: Nema političke volje. SRNA
- Upozoravali smo da je najbolji put da se uredi vanjskotrgovinsko poslovanje, bez obzira na potpisane sporazume. Sporazumi to dozvoljavaju, ali je problem u nedostatku političke volje i sloge da se uvedu zaštitne mjere. Objašnjenja da to ne smijemo zbog nekakvog trgovinskog rata s Evropom su iscrpljena, jer oni daleko više robe izvoze oni nama, nego mi njima. Zato nam naše subvencije „pojedu“ dobavljači repromaterijala, mašina i svega ostalog i „pojedu“ ih dampinške cijene prekomjerno uvezene robe, koju možemo sami da proizvedemo. Negativne efekte prekomjernog uvoza ni njemačka privreda ne bi mogla pokriti – dodaje Marinković.
Dok se u narodu stiče utisak da poljoprivrednici samo kukaju, a dobijaju, pojašnjava, evidentno je da podsticaji u BiH služe samo za preživljavanje, a ne za napredak.
- Ako naš seljak vidi da svoju robu može prodati po fer tržišnoj cijeni, on će podići proizvodnju, uložiti, kreditno će se zadužiti i svašta nešto. U ovim neizvjesnim okolnostima, u situaciji da, čim se pojavi potreba za prvim paradajzom, nama stižu vagoni, a naš čovjek uložio cijelu zimu, potrošio brdo para i energenata, mora dati ispod cijene. To je totalno destruktivno – ističe Marinković.
