Budi kao Halid

Početkom osamdesetih, dok smo još bili pićuni kod učiteljice i išli u centralnu prijedorsku osnovnu školu „16. maj“, imali smo čas muzičkog. Učiteljica Dušanka, britka sablja frćkave, tamno smeđe kose je zamolila da se pripremimo i da svako nešto otpjeva. Možda smo bili drugi ili treći razred. Naravno, uvijek je blam ustati i pjevati ili recitovati pred vršnjacima. Tu se greške ne praštaju. Slično kao i sa današnjim klincima u digitalnom svijetu.

Elem, kada je došao red na mršavog i nasmijanog dječaka, okruglaste glave, nismo slutili šta nas čeka. Zvao se Elvis Merdanović, živio je u Puharskoj i polako je ustao. Pored oka mu se plavila vena na tankoj dječjoj koži. I onda, pravo niotkuda počeo je odlučno da pjeva:

Da kraj mene, vile stoje, sivo zlato da mi broje ..

dok je razred eksplodirao u smijehu i ciki, onoj pravoj, radosnoj dječoj graji. Smijuljila se i učiteljica, ali nas i rukom stišavala, dok je Elvis egzaltirao tihim refrenom:

Neću, neću, dijamante ..

iskreno se utiskujući svakim atomom tijela u pjesmu, baš kao originalni pjevač. To me fasciniralo.

Tako je prošao moj prvi susret sa pjesmom i muzikom Halida Bešlića, tamo negdje prije četrdesetak godina.

***

Čini mi se da ovih dana čitav Balkan piše, tuguje i iskreno žali za njegovim odlaskom. Ne bih se gurao da napišem dodatni tekst u tu silnu salvu riječi, ali me uvijek intrigira zašto ljudi ovako snažno i sponatano reaguju na smrt jednog umjetnika i pjevača. Dakle, antropološki i psihološki. Poslednji ovakav cunami emocija je bio kad je otišao vječni Đole Balašević, pomalo i kad smo se opraštali od Bore Đorđevića.

Imam tu nekoliko teza koje želim da podijelim, testiram.

Dakle, Halid Bešlić je bio prost čovjek, po svojoj prirodi i biću. Jednostavan i pristupačan uprkos ogromnoj slavi stečenoj još u bivšoj nam zemlji Jugoslaviji. To je ipak rijetkost.

Dalje, ta ista slava ga nije opčinila, učinila arogantnim, nadmenim ili pak pohlepnim. Čak štaviše, koristio je često da novčano ili podrškom pomogne drugima. Dakle, čovjekoljublje.

Treće, nije se ogriješio niti isprljao u nacionalnim oborima. Za njega je čovjek uvijek bio čovjek – Bošnjak, Srbin, Čeh ili Slovenac. Istu sudbinu dijelimo, istim ljudima u dijaspori pjevamo. Dijeli se muka tamo. Iskusio je to Halid i osjećao dobro.

Četvrto, imao je vrhunski muzički opus i nema čovjeka na Balkanu da nije bar nekada pjevušio neku njegovu pjesmu. Romanija ili Miljacka, Prvi poljubac ili Ja bez tebe ne mogu da živim. Dijamanti ili Što je tužna breza ta, U meni jesen je ili Zlatne strune. Samo za tebe Beograđanko mala ..

Sada več kolaju i legende o njegovim ljudskim dostignućima – zelenaš koji ga je htio reketirati, pa se postidio kad mu je Halid ponudio pomoć ne shvatajući da je ovaj došao da ga reketira, zatim tajne i diskretne donacije javnoj kuhinji u Sarajevu, pa znani i neznani ljudi kojima je finansijski pomogao oko troškova liječenja i slično. Ima i ona priča kad su ženi Sejdi i njemu početkom 80-tih neki klinci, domci banuli na vrata, a oni ih napojili i nahranili. To dodirne svakog jer samo ljubav i dobrota mogu spasiti svijet. To nas vraća uvjerenju da ima smisla biti dobar čovjek, bez lične koristi.

Ovako posthumno, sada izgleda da je uspio u toj želji da ga više pamte kao dobrog čovjeka nego kao pjevača.

***

Bešlić je kao i svi veliki umjetnici regiona bio integrator. Spajao je ljude sa ovih prostora kroz zajedničku emociju, kroz proslave, vjenčanja, rođenja, nesretne ljubavi, umiranje. Sve ono najvažnije malom čovjeku. I možda ono najvažnije, Halid nije bio fejk, nije bio lažnjak. Kod njega je bilo – što u radnji, to u izlogu. I zato su ga ljudi voljeli. Iskren i autentičan, jednostavan i pošten. Tako prosto.

Kolektivna svijest ljudi Balkana je svjesna da je ljudi takvog kova, integratora i onih koji su suštinski dobronamjerni prema svima, sve manje. Izumiru dobri ljudi, a na površini ostaju očnjaci (političkih) ajkula i loših, sebičnih ljudi u svim sferama društva.

Zato plačemo. Postajemo lošiji njegovim (i sličnim) odlascima. Metastazira i društvo.

***

Zato je mali plakat koji je jedna gospođa držala ispred sebe tokom spontanog okupljanja povodom pjevačeve smrti ispred Skenderije u Sarajevu prije nekoliko dana, za mene lajt motiv mjeseca – Budi kao Halid.

On nosi jednostavnu, univerzalnu i dostojanstvenu poruku koja je nasušno potrebna ovom rastresenom društvu u krizi – budi čovjek. Šta god se dešava i kakve god da su okolnosti, pokušaj samo da budeš i ostaneš čovjek. Lako se sklizne u ona druga, neželjena stanja – nemar, pohlepu, gordost, letargiju.

I zato, ne zaboravi.

Kad je teško, budi kao Halid ..

U meni jesen je, mada kažu svi da sad je proljeće ..

Oguman