Boris Čikić za "Nezavisne": Najbolje fotografije pronalaze svoje autore
Izložba je bila otvorena povodom Međunarodnog dana planina koji je obilježen sredinom decembra, a detaljnije o svemu ovaj autor govorio je za "Nezavisne".
Izložba je realizovana na poziv ljudi iz Planinarskog saveza Republike Srpske. Oni su me zamolili da napravim izložbu u ime Međunarodnog dana planina i organizovali i simpozijum na koji su bile pozvane kolege iz svih planinarskih saveza iz okruženja. Dosta ih se odazvalo, a ja sam imao čast da otvorim izložbu na tom, drugom simpozijumu Planinarskog saveza Republike Srpske. Ono što je prikazano je dio jedne veće izložbe koju pripremam već pet-šest godina. Izložba će se zvati "Sto metara fotografije" i o njoj ćemo tek pričati. Na ovoj izložbi u Kući Milanovića prikazano je 12 fotografija urađenih na planinama Republike Srpske, Crne Gore, Italije itd. Interesantno je što su sve te fotografije već kupljene i što su na izložbu stigle iz privatnih kolekcija. Dakle, ljudi koji su kupili moje fotografije su ujedno i selektori moje izložbe jer ja vjerujem da su najbolje fotografije one koje ljudi izaberu i u kojima uživaju.
Jeste, fotografije su dimenzija metar sa 57 centimetara. Otud i naziv "Sto metara fotografije" izložbe koja će, nadam se, biti već sljedeće godine. Koncept i te izložbe biće, da moji prijatelji koji poznaju moj rad i koji poznaju mene kao planinara, izaberu fotografije koje pravim na planini u okviru izleta Planinarsko-alpinističkog kluba "Summit".
Ona je imala naziv "Deset odsto od sto metara", ali smo umjesto 10 fotografija prikazali 12, jer kada smo ušli u prostor vidjeli smo da ima još praznog prostora koji smo popunili zbog boljeg izgleda same izložbe.
Meni je, recimo, Zelengora naša najomiljenija planina zato što se krajolici na njoj mijenjaju iz kilometra u kilometar. Kako hodamo, tako stalno uviđamo te promjene. Živopisna je i divlja planina puna jezera, netaknuta zbog toga što je u sklopu Nacionalnog parka Sutjeska. Prosto obožavam Zelengoru i uvijek joj se vraćam. Međutim, mene često kada smo na izletima na planini pitaju koja mi je najljepša planina, a moj odgovor uvijek bude da je meni najljepša ona planina na kojoj sam trenutno. Kada ti Bog da da budeš negdje gdje ti je lijepo, tu treba i uživati i disati punim plućima, a ne na jednoj planini misliti o drugoj. Sa druge strane, kao neko ko je prošao puno država, planina i vrhova, moram da kažem da su mi i Dolomiti jako dragi. Taj prizor nije realan i fascinantno je da tamo u Italiji kompletno društvo diše taj život. Ljudi kose na visinama od preko 2.000 metara i uređeno je tako da nigdje ne možemo vidjeti bačen papirić. Sve je idilično toliko da imamo osjećaj, možda je to i ružno reći, da smo otišli negdje gdje su svi ljudi normalni.
Pošto ja, maltene, čitav život planinarim, valjda sam stekao osjećaj da primijetim nešto lijepo i razmislim o tome. Recimo, kada sam na neke planine išao prvi put, uopšte nisam želio da fotografišem, nego sam želio doživjeti tu planinu i maksimalno uživati na njoj. Tada sam slikao očima kako bih se prosto sljedeći put poželio vratiti po kadrove. Uostalom, ja sebe i ne smatram fotografom, nego zaljubljenikom u fotografiju. To je moja velika ljubav i rijetko kad se komercijalno, osim kroz dizajn, bavim fotografijom.
Da, pored svake je pisalo ko je vlasnik i ispod svake je stajala priča kako je fotografija nastala i gdje. Te opise sam ja pisao i trudio sam se ne samo da kažem nešto o nastanku fotografije, nego i ljudima koji se nalaze na istoj.
Vladu Tadića smatram za jednog od najboljih fotografa ne samo kod nas, nego i u svijetu. Čovjek ima takve rezultate da je to nevjerovatno. On gdje god se pojavi dobije nagradu. Na konkursima fotografija, recimo, od devet kategorija on pobijedi u osam. Što se mene tiče, ja ne šaljem fotografije na konkurse. Prvo nemam vremena, a drugo svoje fotografije koristim za promocije proizvoda, pakovanja, dok u pejzažnoj fotografiji prosto uživam i nemam drugih ambicija.
Postoji nekoliko teorija o tome kako nastaju fotografije. Jedna od teorija jeste da se fotograf pripremi za fotografisanje kao što se lovac pripremi za lov. Tada on planira satnicu, prati vremenske prilike, čeka izlazak ili zalazak sunca itd. To uđe u krv i to prosto dišeš i ideš zapravo u lov na fotografiju. Druga teorija, koja je zapravo meni bliža, jeste da najbolja fotografija pronađe svog autora. Dakle, fotograf dobija čast da uslika određenu fotografiju, kao da mu se ona predala. To može biti bilo koja situacija u kojoj se fotograf okrene, škljocne i poslije ne može da povjeruje šta je napravio, jer se takva situacija neće ponoviti u milion godina. Neko drugi takvu fotografiju ne može napraviti ma koliko je čekao. Može napraviti približnu, možda i bolju, ali baš takvu ne.
To je već bolesna stvar. Bavim se dizajnom skoro tri decenije, studirao sam Akademiju umjetnosti na "Slobomiru" i imao odličnog profesora fotografije Milana Miletina. Takođe, na mene su mnogo uticali profesori Ljubomir Gajić i Živorad Žika Pećarić. Međutim, Miletin je posebno mnogo radio na detaljima obrade fotografije i prosto me zarazio tim procesima. Zaljubljenik u fotografiju u tome prosto uživa kako bi vidio krajnji proizvod. Recimo, jedan od komentara čuvara u Kući Milanovića je bio: "Čovječe, kolike su ove fotografije, ovdje se sve vidi", a takve fotografije dobijemo što zbog opreme, što zbog obrade.
Tako je, ali kada ja uslikam fotografiju i uradim korekciju, mislim da rijetko ko može primijetiti detalje na kojima je vršena korekcija i da tu nešto nije prirodno. Tu upadamo u zamku ako pretjerujemo sa bojom i kontrastom.
Iskreno, u početku sam bio skoro i uplašen. Mislio sam da po dolasku vještačke inteligencije više niko neće trebati moje usluge, da će mi uzeti posao. Međutim, nije to to. Bez obzira na vještačku inteligenciju, i dalje će kvalitetna fotografija ostati moćna i nezamjenjiva i neće moći da se dobije bez pravog fotografa na pravom mjestu. Sa druge strane, vještačka inteligencija može biti dobar dodatni alat i produžena ruka, tako da sam ja od svake fotografije na izložbi uz pomoć vještačke inteligencije uradio i video.