Borin putopjev kroz Republiku Srpsku
U pismu Boro zahvaljuje na tekstu koji sam pisao o njegovoj književnoj večeri održanoj krajem novembra prošle godine u Kući Milanovića. Tada mi je i rekao da će mu nova knjiga uskoro biti objavljena i da, čim izađe iz štampe, neće više pisati ni objavljivati poeziju. Nadam se da je ovo posljednje bilo samo šala, jer tako nešto u pismu nije ponovio.
U pismu još piše da "Omorina" završava našim razgovorom prethodno objavljenim u "Nezavisnim". Otvaram knjigu straga i vidim da se ovaj put ne šali.
Tu je sadržaj, i nakon tri ciklusa pjesama zaista naš razgovor koji nosi isti naslov kao u novinama: "Ovo je vreme motordžija i pevaljki, festova i opena".
Priznajem da prvi put vidim da jedna knjiga poezije ili bilo koja knjiga, umjesto recenzije ili pogovora bilo koje druge vrste, završava jednim intervjuom i takođe, priznajem, da mi je drago što sam taj intervju vodio baš ja.
Boro očigledno, s jedne strane, smatra da ga taj tekst dostojno predstavlja. S druge strane, vjerovatno je svjestan da su recenzije odavno postale gomile pohvala, a još je vjerovatnije da mu pohvale idu na jetru, te da je od višedecenijskog tapšanja po ramenu počeo da urasta, razumije se, ne u duhovnom, nego u materijalnom smislu.
Elem, knjigu "Omorina nad kaldrmama" objavio je Centar za srpske studije iz Banjaluke. U posveti Boro piše: "Milanu Rakulju, ljudstvu od Glamoča, iskreno B. Kapetanović/ B. Luka 4.2.2026. godine". Nakratko se čudim ovakvoj posveti i pitam se zašto se Boro sjetio Glamoča, ali uskoro će mi sve biti jasno.
"I danas mislim da se najkomotnije i najlepše živi tamo gde svi misle da se ne živi nikako. U tim našim toplim, dalekim i tihim provincijama gdje je danima, mesecima, pa i godinama jedina razonoda čamotinja. Ona teška. Rudarska", stoji na početku knjige. Knjigu potom otvara pjesma štampana u kurzivu pod nazivom "Gradići".
Boro piše da ti "čamotni naši gradići traju i odolevaju vetrovima i vatri, snezima i kiši", da bi odmah uslijedile pjesme pod naslovima: "Srbac", "Rudo", "Novi Grad", "Prnjavor", "Bratunac", "Berkovići", "Šekovići", "Milići", "Ribnik", "Laktaši", "Ljubinje", "Rogatica", "Brod", "Oštra Luka", "Gacko", "Kostajnica", "Sokolac", "Pelagićevo", "Čajniče", "Han Pijesak", "Čelinac", "Višegrad", "Lopare", "Bileća", "Prijedor", "Teslić", "Šipovo", "Foča", "Kneževo", "Gradiška", "Kozarska Dubica" i "Jezero". Sve te pjesme objavljene su u prvom ciklusu koji nosi identičan naslov kao i zbirka poezije. Kako koju pjesmu čitam, tako fotografišem stranicu i šaljem prijateljima i poznanicima pjesme o njihovim mjestima. Većina njih se oduševljava Borinom poezijom, a neki je i dalje šire po društvenim mrežama. Ljude uglavnom privlači Borin humor, ali komentarima potvrđuju i istinitost ispisanog.
Kapetanovićeve misli su jasne, a pjesme pitke. Čitalac čak i nesvjesno po liniji prezimena pjesnika brzo stiče povjerenje u smjer njegovog kormila. Iz kapetanovog najnovijeg papirnog broda se, recimo, durbinski precizno vidi zašto je nedjelja u Srpcu žalosna kao vojnička čizma na otpadu po kiši.
Našem oku je pooštrena pjesnikova potreba da onom koji u Rudom živi sedam mjeseci dodijeli nacionalnu penziju, da onog koji u Rudom živi sedam godina proglasi narodnim herojem, te da onog koji tamo provede cio život proglasi za sveca.
"To bih uradio ja/ a šta bi uradili Ruđani/ verovatno rekli/ marš iz Rudog, bitango", ispisuje Boro zaključak pjesme o Rudom kao neku vrstu kontrasta prethodno napisanom i kao neku vrstu odbrane ovog podrinjskog mjesta.
Iako o tome čas čitamo direktno u redovima, a čas između njih, uvijek na čistac izlaze razlozi zbog čega u Berkovićima ne gledaju na sat još od Kosovske bitke ili zbog čega u Milićima nisu čuli za Hegela, a za Dragana Kojića Kebu jesu. Utisak je takav da i vrapci na grani znaju zbog čega je nekad u Laktašima bio car onaj ko je imao hemijsku olovku ili zašto je u Brodu lakše biti konj nego čovjek.
Čitalac u nastavku saznaje i da u Gacku više nemaš šta ukrasti, da u Han Pijesku više nemaš gdje kupiti novine, a u Bileći čak gdje ni pare potrošiti. U Sokocu su najveseliji kad se pobiju i po Romaniji "poćeraju", a u pustom Kneževu ako ne gledaju u tuđi tanjir, krevet i novčanik, pitaju u šta da gledaju.
Zasnovane na efektnom poređenju i dosjetkama, zlurad čitalac bi pomislio da se ove pjesme bave ismijavanjem naših gradova ili, kako ih Boro zove, gradića. Međutim, ovdje je posrijedi nešto drugo. Pjesnik se bavi specifičnostima mentaliteta i neuništivim duhom lokalnih filozofa koji filozofiju možda nisu učili od Hegela, ali im je nešto ljubavi prema mudrosti preteklo, što bi narod rekao, s koljena na koljeno.
Sa izuzetkom Rudog, lirski subjekti ovih pjesama uvijek govore iz prvog lica i sa adrese ispisane u naslovu. Borin lirski subjekt, uostalom kao i on sam, po pravilu ljubi dokolicu, pa iz dokolice stiže da rezimira o manama i vrlinama svoje sredine.
Dosada i čamotinja, jednostavno, apsolutni su vladari u našim manjim sredinama, bez obzira na to da li se omorina spustila nad kaldrme. Uz omorinu, dokolica, svakako, dobija novu dimenziju. Ovdje, kao i generalno u svojoj literaturi, Boro Kapetanović dosadu izdiže na pijedestal, dok o istoj piše na prijemčiv, dopadljiv i zanimljiv način.
Tu veliku ulogu igra humor, a humor će uvijek za zlurade i osjetljive djelovati grubo, kao što je često i život grub u mjestima o kojima piše Boro Kapetanović. Stoga, svojim pjesmama onome koji je možda i pomislio da ništa nije ostalo u našim gradićima, pjesnik kao da poručuje - ostali smo mi, dovoljno inteligentni da se poput Džeka Roja sprdamo na sopstveni račun i dovoljno dostojanstveni da kao članovi orkestra sa "Titanika" sviramo dok gledamo kako brod tone.
"Ne mogu nas prepoznati/ Kao da više nismo Brođani/ Nego putnici s Titanika", reći će kapetan među pjesnicima "kuda plovi ovaj brod" u pjesmi o Brodu.
Uz humor, opet, lakše se progutaju suštinske istine, a mortalitet i izumiranje, nažalost, trenutna su istina našeg naroda. Nakon što su nam izumrla sela, na red su došle opštine i cijeli gradovi.
"Da sahrane nema u Rogatici/ ne znam čemu bi se radovali", kaže Boro u pjesmi adresiranoj na istok Republike Srpske.
"Kad u Ljubinju vidiš trudnicu/ kao da si video Bogorodicu", otkriva potom pjesnik zašto su nam gradovi postali starački domovi, pokatkad ne ostavljajući čak ni onu pašićevsku nadu "da spasa nam nema, ali da propasti nećemo".
Bilo kako bilo, kako stara floskula kaže, "ko preživi pričaće". Ko ne bude imao šta da priča, moći će bar da čita. O gradićima Republike Srpske u trećoj deceniji 21. vijeka ostaće Borini putopisno-poetski zapisi, ili kako bi ovakvu vrstu tekstova nazvao pjesnik Miroslav Mitković Nam, moj pokojni prijatelj iz Niša, putopjevi.
Nakon ciklusa putopjeva, u knjizi "Omorina nad kaldrmama" slijede još dva kratka ciklusa pod nazivima "Stanje" i "Intermeco".
Umjesto na politički, u ciklusu "Stanje" Boro Kapetanović prstom upire na književni život. Iako bismo logički mogli zaključiti da je politika direktni krivac katastrofalne demografske slike, o kojoj je, između ostalog, pjevao u prvom ciklusu knjige, Boro se iste nije doticao. Danas kada i Kurta i Murta pišu o politici, zašto bi to radio i jedan Boro Kapetanović? Danas je dovoljno vidjeti kakvih sve profila postoji na književnoj sceni, pa će nam postati jasnije otkud takvi, doduše s nešto više uticaja i moći, i na političkoj. Kakvi su nam književnici, političari su dobro i ispali, opet bi pomislio neko zlurad. Primjera radi, o književnim nagradama Boro kaže: "Delimo ih/ ko brašno za uštipke/ sirotinji/ Drži/ evo i tebi jedna/ pa se kurči." U vremenu partokratije ne bujaju samo političke partije, nego i takozvani književni klanovi. Na sceni su muljatori, lažne vojvode i senilni serdari koji jedni drugima dodjeljuju književne nagrade, ali kao i u svakom, tako i u zakonu muljaže postoji jedna ogromna rupa, jedan veliki nedostatak. U vezi s tim, u pjesmi "Nedostatak", Boro Kapetanović se s razlogom pita šta nedostaje današnjoj poeziji. Očigledno je da to nisu ni vazduh, ni voda, ni ptice, niti mlade trešnje, niti polja zelena, nego pjesnici.
Ovdje ne mogu da se ne sjetim kako je o potpuno istoj stvari Čarls Bukovski pjevao iz obrnute perspektive, "spočitavši" Bogu da je stvorio mnogo pjesnika, a malo poezije.
Jasno je da je dobri stari Buki pjevao o onima koji sami sebe nazivaju pjesnicima, dok Boro priziva one koje bi i drugi tako trebalo da zovu. Sve u svemu, Boro u ovom ciklusu konstatuje da knjige ne služe samo za uspavljivanje uz dragocjenu poruku.
"Oni što čitaju/ samo pred spavanje/ bolje im je/ da se akaju/ i tako se uspavaju", kaže Boro u drugoj i posljednjoj strofi pjesničke minijature pod nazivom "Uspavljivanje". Inače, Boro Kapetanović je u decenijama iza nas objavio bar deset, ako ne i više knjiga pjesničkih minijatura. Jednom mi je u razgovoru pomenuo kako takve pjesme piše kada hoće da se smiri. Naspram lepršavih i lascivnih pjesama po kojima su poznati njegovi pjesnički nastupi - kratak, jezgrovit stih, kojem često pribjegava, jednostavno ga smiruje. Otud i ne čudi naziv trećeg ciklusa knjige o kojoj je u ovom tekstu riječ - "Intermeco". Iako je intermeco po definicijama kratak umetak ili odlomak među činovima nekog djela, ovdje dakle dolazi na kraju, jer kraj čitanja jeste početak razmišljanja. Razmišljajući o poeziji Bore Kapetanovića potrošio sam mnogo vremena i to je bio jedan kvalitetan trošak. Stoga, sa malim zakašnjenjem, odgovaram mu tek u danima iza Svjetskog dana poezije. Pismo ne šaljem poštom, nego objavljujem u novinama, znajući da iako živi "oflajn", Boro redovno čita novine, štampane dakako.
Dragi Boro, kao što poezija nije dobila svoj svjetski dan zato što je ugrožena, nego zato što su ugroženi oni koji je ne čitaju, tako ni naši gradići i sve ono o čemu si pisao u "Omorini nad kaldrmama" nije niti ugroženo, niti upitno. Ugroženi su oni koji pred surovom stvarnošću zatvaraju oči zaboravljajući ko su, šta su i odakle su, a njihovi gradići snaći će se i bez njih. Ovo nije njihova labudova pjesma. Pored trenutnih osam milijardi ljudi na planeti, iz perspektive njihovog viševjekovlja naša mjesta neće dugo ostati pusta. Pusto će, daleko bilo, biti bez duha tvojih izumirućih lirskih junaka koji su u dokolici pronašli istinu.