BIVŠI REIS MUSTAFA CERIĆ UZBURKAO JAVNOST: 'Ponavljaju se poznate prakse, forma važnija od suštine'

Piše: Mustafa Cerić

Podrška dvanaest političkih stranaka kandidaturi Denisa Bećirovića za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine nesumnjivo predstavlja važan politički signal. U zemlji u kojoj se politički procesi često svode na blokade, parcijalne interese i kratkoročne kalkulacije, svaki pokušaj programskog okupljanja oko zajedničke platforme zaslužuje pažnju javnosti.

Prema navodima iz SDP-a, potpisnici platforme kandidaturu temelje na rezultatima u aktuelnom mandatu, intenzivnoj vanjskopolitičkoj aktivnosti, zaštiti državnih interesa i institucionalnom djelovanju, uključujući i pravne pobjede pred Ustavnim sudom BiH. Takvo obrazloženje je, u formalnom smislu, očekivano i politički korektno. Međutim, javnost s pravom traži i jasnije odgovore: šta se konkretno planira, kojim metodama, u kojim rokovima i s kojim realnim kapacitetom da se obećano provede.

Politička scena Bosne i Hercegovine već predugo funkcioniše po logici deklarativne državnosti i praktične nemoći. Zato podrška, ma koliko brojčano impresivna bila, ne bi smjela biti sama sebi svrha. U demokratiji je podrška važna, ali nije dovoljna. Ona mora imati sadržaj, dosljednost i spremnost da se preuzme odgovornost, ne samo pred kamerama, nego i u trenucima kada su pritisci najveći, a cijena odluke politički najskuplja.

U tom kontekstu, ne mogu izbjeći ni jedno lično, ali i suštinski političko pitanje.

Gospodin Bećirović je u prethodnim izbornim ciklusima dva puta najavljivao rečenicu koja je, u političkom smislu, nosila simboliku povjerenja i kontinuiteta: “Vidimo se u Predsjedništvu.” Taj susret se, međutim, nije dogodio. Ne zbog manjka volje, rada ili legitimne podrške, nego, čini se, zbog dobro poznatog mehanizma koji u našoj praksi često odlučuje više od argumenata i rezultata — mehanizma političke podobnosti.

Zato danas, kada se u prvi plan stavlja broj potpisa i broj stranaka, postavlja se jednostavno pitanje koje se ne tiče samo jednog imena, nego ukupnog političkog poretka: da li je podrška brojem dovoljna, ili je, ipak, presudno nešto što je važnije od broja?

Jer, ako je broj ključ, onda je politička matematika jasna i građanima razumljiva. Ali ako broj nije ključ, onda moramo otvoreno reći šta jeste: da li su to centri moći, neformalne hijerarhije, interesne strukture, međunarodni signali ili unutrašnji dogovori koji se nikada ne potpisuju, ali se uvijek provedu.

Bosna i Hercegovina danas ne oskudijeva u platformama. Oskudijeva u političkoj hrabrosti da se platforme provedu. Ne oskudijeva u saopštenjima o “državnim interesima”, već u dosljednosti da se državni interes brani i onda kada to znači sukob sa vlastitim komforom, partnerima, pa i “savezima” koji se prave na papiru.

Upravo zato, ova kandidatura i ova podrška trebaju biti povod za ozbiljniji razgovor od puke aritmetike. Koliko god 12 zvučalo snažno, građani imaju pravo tražiti odgovor na suštinsko pitanje: hoće li se država voditi principima ili dogovorima; institucijama ili improvizacijom; odgovornošću ili podobnošću?

I konačno, ono što se mora reći bez cinizma, ali i bez iluzija: izbori nisu takmičenje u broju potpisa. Izbori su test vjerodostojnosti. A vjerodostojnost se ne dobija platformom, nego djelom.

Ako je ovo početak politike koja brojeve pretvara u odgovornost, Bosna i Hercegovina može imati korist. Ako je, međutim, riječ o ponavljanju poznate prakse, u kojoj je forma važnija od suštine, onda će nam ostati još jedna politička kampanja s velikim riječima i malim pomakom.

Broj se može prebrojati.

Ali težina odgovornosti se mora dokazati.