Kao psiholog i sistemski porodični psihoterapeut, često sam primjećivala zanimljiv paradoks. Mnogi ljudi unaprijed tvrde da bi odmah otišli iz veze ili braka, ali u stvarnosti gotovo da nisam imala klijenta koji nije barem pokušao da oprosti. Nisu svi ostali zajedno i nisu svi obnovili odnos, ali je većina pokušala razumjeti šta se dogodilo, pronaći smisao u iskustvu i osloboditi se tereta ljutnje i gorčine.
Istraživanja potvrđuju ono što vidimo u praksi. Nakon otkrivanja prevare značajan broj parova ostaje zajedno i pokušava obnoviti odnos. Razlozi su različiti. Nekada su to ljubav i zajednička istorija, nekada djeca, zajednički život i međusobna povezanost, a nekada spoznaja da jedan događaj, koliko god bolan bio, ne mora nužno izbrisati sve ono što je godinama građeno.
Ljudi koji lakše opraštaju obično imaju razvijeniju empatiju, veću emocionalnu zrelost i uvjerenje da se ljudi mogu mijenjati. Lakše opraštaju i oni koji procijene da partner iskreno preuzima odgovornost za svoje postupke i pokazuje spremnost da radi na obnovi povjerenja. S druge strane, postoje osobe koje ostaju u odnosu ne zato što su zaista oprostile, već zato što ih je strah gubitka, samoće ili promjene veći od bola koji osjećaju.
Kada govorimo o preljubi, važno je naglasiti da ne postoji profil tipičnog preljubnika. Prevara se dešava u sretnim i nesretnim vezama, kod muškaraca i žena, među ljudima različitih godina, obrazovanja i društvenog statusa. Ipak, istraživanja pokazuju da su preljubi sklonije osobe koje traže potvrdu vlastite vrijednosti izvan veze, imaju slabiju samokontrolu, izraženije narcističke crte ličnosti ili se već duže vrijeme osjećaju emocionalno udaljeno od partnera.
Postoje i određene razlike među polovima, iako su danas manje nego ranije. Muškarci su kroz istraživanja nešto češće prijavljivali seksualnu nevjeru, dok se kod žena posljednjih decenija bilježi značajan porast. Takođe, muškarce u prosjeku više pogađa seksualna nevjera partnerke, dok žene snažnije reaguju na emocionalnu povezanost partnera s drugom osobom. Međutim, u stvarnom životu većina ljudi pati zbog oba oblika izdaje. Kada volimo nekoga, teško je odvojiti tijelo od emocija.
Jedno od najčešćih pitanja koje dobijam jeste šta se zapravo smatra prevarom. Nekada je odgovor bio jednostavan i odnosio se na seksualni odnos s drugom osobom. Danas je situacija mnogo složenija. Iz ugla sistemske porodične psihoterapije, prevara nije samo seksualni čin. Prevara je svako narušavanje povjerenja i dogovorenih granica odnosa.
To može biti seksualni odnos, poljubac, tajna emotivna veza, dopisivanje sa seksualnim sadržajem, razmjena intimnih fotografija ili bilo koji odnos koji se mora skrivati od partnera. Suština nije samo u tome šta se dogodilo, nego i u tome zašto je nešto moralo ostati tajna.
Možda upravo zato većina ljudi ipak pokuša oprostiti. Ne zato što su slabi, naivni ili nemaju samopoštovanja, nego zato što je život složeniji od naših unaprijed donesenih odluka. Tek kada se nađemo u situaciji da nas povrijedi osoba koju istovremeno volimo, shvatimo koliko su ljudski odnosi puni nijansi.
Oprost ne znači da je prevara bila opravdana niti da veza mora opstati. Ponekad ljudi oproste i raziđu se. Ponekad oproste i ostanu zajedno. Suština oprosta nije zaboraviti ono što se dogodilo, već ne dozvoliti da nas bol definiše do kraja života.
Zato možda pravo pitanje nije da li biste oprostili prevaru već šta biste uradili kada bi osoba koja vas je najviše povrijedila bila istovremeno osoba koju najviše volite.
U tom trenutku većina sigurnih odgovora postaje mnogo manje sigurna.
