BIVŠI REIS MUSTAFA CERIĆ UZBURKAO JAVNOST: 'U modernoj političkoj praksi, psihološko ratovanje više ne izgleda kao stari ratni plakati i otvorena propaganda, ono je 'pristojno''

Pišw: Mustafa Cerić

- Dragi moji,

nije mi ni teško ni mrsko ni misliti ni pisati. Svaki dan. Nadam se ni vama nije teško ni mrsko ni čitati ni razumjeti što pišem. Svaki dan. Jer, dok god nam je na raspolaganju, ne smijemo se odricati slobode mišljenja, pisanja, govora, čitanja i međusobnog razumijevanja našeg stanje. Radi prevencije od genocida. Sjetimo se vremena neslobode. Ne ponovilo se. Znam, sloboda je rizik, koji od traume iz vremena neslobode steže neke od nas oprezom, što ih čini da propuštaju prilike da se brane i obrane od otrovnih strijela uperenih na nas kao pojedince i kao zajednicu/društvo.

Eto, s tom namjerom dok imamo slobodu da mislimo, pišemo, čitamo i razumijemo naše stanje želim vas danas podsjetiti na jednu stvar, koja se kroz historiju Balkana ponavlja gotovo pravilno kao formula, a to je da politički projekti koji imaju pretenziju da preuređuju granice i identitete rijetko počinju tenkovima. Oni počinju riječima. Počinju “stručnim” dokumentima, akademskim komisijama, navodno neutralnim memorandumima, televizijskim narativima i kulturnim kampanjama koje se predstavljaju kao “odbrana tradicije”, a u suštini su priprema terena za negaciju tuđeg postojanja. Zato se danas ne smijemo praviti naivni pred onim što sve više liči na koordinirani psihološko-politički pritisak prema Bosni i Bošnjacima.

U modernoj političkoj praksi, psihološko ratovanje više ne izgleda kao stari ratni plakati i otvorena propaganda. Ono izgleda “pristojno”. Ima kravatu, ima studio, ima urednički komentar, ima “akademsku” panel-diskusiju. I gotovo uvijek radi isto: pokušava da žrtvi oduzme legitimitet.

Ne ruši se Bosna odmah granatama. Ruši se tvrdnjom da Bosna “nije država”, da je “greška historije”, da je “nemoguća”, da je “privremena”. Ruši se insinuacijom da je bosanski jezik “izmišljotina”, da je bosanska kultura “posuđena”, da je bosanska nacija “nepostojeća”. Ruši se pokušajem da se Bošnjaci predstave kao narod bez prava na politički i kulturni subjektivitet. To nije “debata”. To je strategija.

Najopasniji dio ovakvog pritiska nije ni provokacija ni vrijeđanje. Najopasniji dio je normalizacija negacije presuđenih zločina i genocida. Jer negacija genocida ne služi samo da uvrijedi žrtvu. Ona služi da se:

a) izbriše moralna linija između zločinaca i žrtve;

b) relativizira odgovornost;

c) pripremi prostor za ponavljanje istih obrazaca;

d) slomi zajednica/društvo iznutra kroz poniženje i stalnu sumnju u vlastitu istinu.

Kad se genocid pokušava svesti na “narativ”, cilj nije historija. Cilj je budućnost. A psihološki napad ima tri cilja: umor, sram i tišina.

Ovakvi narativi ne traže da vi u njih povjerujete odmah. Dovoljno im je da vas iscrpe. Da vas uvjere da je svaka istina “previše komplicirana”, da se “ne vrijedi svađati”, da je pametnije (pre)šutjeti. A to znači da ako stalno moraš (pre)šućivati da postojiš, uskoro nećeš imati snage ni da živiš politički. Zato je ovo opasno: ne zato što je glasno, nego zato što je uporno.

U političkoj analizi, ključna riječ je okvir. Ko postavi okvir, taj upravlja razgovorom. Ako se dopusti da okvir bude:

a) “Bosna je sporna”, onda sve što slijedi postaje: “hajde da pregovaramo o Bosni”;

b) “Genocid je predmet mišljenja”, onda sve što slijedi postaje: “hajde da čujemo i drugu stranu”;

c) “Bošnjaci su identitet nastao jučer”, onda sve što slijedi postaje: “hajde da raspravljamo o identitetu Bošnjaka - da li se bošnjaštvo oslanja na vjeru (Islam) ili na zemlju (Bosnu), jer njihov identitet - nacionalni i vjerski je "jasan" svima".

To je, dakako, velika zamka. Jer država, jezik, kultura, vjerski, etnički i nacionalni identitet te pravo na sjećanje nisu milostinja. To su temeljna ljudska prava.

Dragi moji,

ovdje je važno biti smiren, precizan i čvrst. Ne treba nam panika. Treba nam proaktivna obrambena inteligencija. Prije svega treba insistirati na činjenicama. Presude postoje. Dokumenti postoje. Historija postoji. Nije stvar “interpretacije” da li je nešto dokazano i presuđeno.

Nadalje, ne nasjedati na provokacije, nego razotkrivati mehanizam:

Kad negiraju jezik – nije to lingvistika, nego politika.

Kad negiraju državu – nije to analiza, nego agenda.

Kad negiraju genocid – nije to sloboda govora, nego pokušaj brisanja odgovornosti.

Naš odgovor treba da bude: jačanje institucija i javnog diskursa. Najlakše je rušiti zajednicu/društvo koje je posvađano, umorno i nepovezano. Najteže je rušiti zajednicu/društvo koje zna šta brani i zašto.

Naša aktivnost treba da bude: ulaganje u obrazovanje i medijsku pismenost. Psihološko ratovanje se hrani neznanjem i konfuzijom. Što je društvo informiranije, to je propaganda slabija.

Naša budnost treba da bude: govoriti odgovorno glasno i jasno da nas cijeli svijet čuje. Ne da bismo širili mržnju, nego da bismo spriječili laž. Ne da bismo prijetili, nego da bismo razumjeli šta nam smišljaju i šta nam nam radi oko glave.

Dragi moji,

ne budimo narod koji kasno shvati šta mu se dešava i šta mu se desilo. Najveće tragedije nisu počinjale iznenada. Počinjale su postepenim ne uvjeravanjem, već ubjeđivanjem, a to znači udarima u zdrav mozak, da je normalno da mi nemamo pravo na nacionalno ime, na nacionalni jezik, na nacionalnu državu i na nacionalno sjećanje.

Zato ovu danas čitajte kao uzbunu zviždača: ne da se plašite, nego da se probudite.

Bosna se ne brani samo granicom. Bosna se brani istinom. Bosna se ne čuva samo policijom. Bosna se čuva dostojanstvom. Bosna se ne održava samo politikom. Bosna se održava društvenom sviješću i moralnom savješću.

I zato je danas, možda više nego ikada, dužnost svakog odgovornog i savjesnog Bošnjaka/Bosanca ma gdje bio da prepozna antibosanski psihološki rat na vrijeme kako ne bi dozvolio tu ratnu najopasniju pobjedu protiv nas, a to je da nas natjera i navikne da sumnjamo u vlastito postojanje – navodi ef. Cerić.