Bio je najbahatiji sin srpskog političara: Varao narod na osnovu očevog imena (VIDEO)

Dok je ugledni državnik Nikola Pašić vodio tih i skroman život, njegov sin Radomir Rada Pašić postao je sinonim za ekstravaganciju, skandale i neprestane afere. Javnost je štitila Nikolu Pašića zbog njegovog ogromnog političkog uticaja, ali je zato Radin život obilovao incidentima zbog kojih se decenijama o njemu pričalo kao o najrazmaženijem i najbahatijem sinu Srbije.

Rada Pašić rođen je 1892. godine u Beogradu kao prvi sin već vremešnog Nikole Pašića. Otac je, prema mnogima, upravo zbog poznijih godina bio posebno popustljiv prema sinovljevim postupcima.

Škola mu nije išla od ruke — izbačen je iz gotovo svih beogradskih gimnazija, pa je Nikola Pašić uspio da privatnu Zdelarovu gimnaziju proglasi javnom školom, čime je Radino matursko svjedočanstvo postalo punovažno.

Poslije mature odlazi u Pariz, gdje se brzo priključuje društvu bogatih, otkačenih i dokoličarskih mladih ljudi — od egzotičnih prinčeva do američkih milionera. Sve ih je povezivalo samo jedno: rasipanje ogromnih suma novca.

Tokom studija, Rada troši bogatstvo po luksuznim restoranima, uništava kafanske inventare i vodi skup život sa ljubavnicama. Kada stiže poziv za mobilizaciju, pribavlja ljekarsko uvjerenje da je fizički iscrpljen i „malaksalog srca“.

Ali čim su mobilizacija i povlačenje preko Albanije prošli, čudesno se oporavio — toliko da se na Krfu, usred rata, oženio Grkinjom.

Rada nastavlja da puni novinske stupce svakojakim incidentima. Sa jahte je vojnicima na obali pokazivao golu zadnjicu, lumpovao po lokalima, a najteži incident dogodio se kada je, divljajući službenim automobilom, pregazio dijete. Porodici je isplaćena odšteta, a slučaj je zataškan.

Ženio se tri puta. U prvom braku sa Grkinjom Katarinom Zotos (1895–1995) imao je dvojicu sinova — Nikolu (1918–2015) i Vladislava (1920–1977). Nikola je završio prava na Oksfordu, živio je u Torontu, gdje je osnovao i dugo godina vodio Srpsku nacionalnu akademiju, dok je Vladislav diplomirao arhitekturu.

U drugom braku sa Katarinom Pašić imao je troje djece — sinove Petra (1929–1996), Đorđa (1930–2024) i ćerku Đurinu. Đorđe je preminuo 25. januara 2024. godine.

U trećem braku sa Georginom Pašić nije imao djece.

U jednoj od svojih prevara uspio je da nadmudri čak i princa Đorđa Karađorđevića. Rada je poslao lažan telegram princu Ivanovi Konstantinoviču u Rusiji, žaleći se na „siromaštvo“, pa mu je princeza Jelena poslala 30.000 franaka.

Kada je pravi princ Đorđe primio pismo zahvalnosti, shvatio je da nikada nije poslao takav telegram. Rada je priznao da je novac već potrošio. Uslijedio je veliki skandal, svađa sa Nikolom Pašićem, ali se i ovaj incident ubrzo zataškao.

Zvanično zaposlen u Poslanstvu Kraljevine Srbije u Parizu, Rada je zajedno sa Mihajlom Gluščevićem započeo trgovinu platinom. U diplomatskim kovčezima platina je krijumčarena u Švajcarsku, a odatle u Njemačku, gdje je služila ratnoj industriji — proizvodnji aviona i municije.

Kada su uhvaćeni, prijetilo im je strijeljanje, ali ih je poslanik Milenko Vesnić spasao izborivši se da se slučaj premjesti na Krf, gdje je sud zaključio da se radi o „kršenju carinskih propisa“.

Godine 1921. izbija velika afera vezana za podjelu ratne odštete — 60.000 ovaca i 17.500 goveda koje je Njemačka morala da isporuči Kraljevini SHS. Stoka je bila namijenjena osiromašenim seljacima, ali su Rada Pašić i šurak, Grk Belojanis, uspjeli da ubijede ministra poljoprivrede Janeza Pucelja da se stočni fond proda „ispod ruke“.

Cijene su bile nerealno niske: ovce po 45,5 dinara, volovi za 1.510 dinara, bez carine. Kada je afera isplivala, vlada je poništila prodaju ovaca, ali je prodaju volova ipak odobrila kao „povoljnu“.

Skandal je kulminirao kada je Rada u Novom Sadu automobilom upao među demonstrante koji su protestovali protiv njega. Prebijen je i jedva je izbjegao linč.

Te iste godine dogodila se i afera „Omnium Serbe“. Radin prijatelj, markiz de Milo, u ime francuskog konzorcijuma predložio je izgradnju fabrike oružja u Kraljevini SHS pod nevjerovatno povoljnim uslovima za investitore, dok je Rada bio posrednik.

Država je trebalo da im besplatno uruči zemljište, obezbijedi monopol, izgradi prugu, preduzme sve troškove i još unaprijed plati ogromne narudžbine.

Javnost je burno reagovala, a kada je otkriveno da je Reparaciona komisija nudila gotovu fabriku oružja — sve je propalo. Rada i Francuzi povukli su se na nagovor Nikole Pašića.

U aferi Adamstal Radomir se napokon finansijski „naplatio“. Riječ je o ogromnom dugu prema češkoj fabrici u kojoj su se poslije rata popravljali vozovi.

Zbog namjernog odugovlačenja isplata, vrijednost duga skočila je sa 3 miliona na 150 miliona dinara. Anketni odbor Skupštine je formiran kako bi ispitao ovaj i druge slučajeve, a Dragiša Stojadinović postao je najveći progonitelj Rade Pašića.

Nikola Pašić je uporno branio sina, govoreći čuvenu rečenicu: „Dijete, pa vole slatko!“ Nakon audijencije kod kralja Aleksandra, pa i novih otkrića, Pašić stariji se povukao u postelju i uskoro preminuo.

Na kraju, odbor je presudio da nije kriv Rada već — državna administracija.

Poslije smrti Nikole Pašića, Rada više nije mogao da koristi čuveno „Tata je molio…“. Novca je i dalje bilo od starijih špekulacija, ali se uticaj gasio.

Tokom 1945. godine došao je u centar pažnje pokušajem da proda mermernu bistu Nikole Pašića, djelo Ivana Meštrovića. Rođene sestre su ga tužile, a sud je naredio da se na grob postavi bronzana kopija. Zbog toga je Radi zabranjeno da bude sahranjen u očevu grobnici — zabrana koja i danas važi.

Jedan od posljednjih Radinih podviga bio je pokušaj da pakistanskom diplomati proda reprodukciju Rembrantovog crteža kao original, u zamjenu za pozajmljeni novac.

Kada je diplomata pokušao da crtež proda, holandski stručnjaci otkrili su da je riječ o kopiji. Pašić nikada nije vratio novac, a diplomata je shvatio da je naletio na prevejanog prevaranta, prenosi Stil.

Čovjek koji je izjavljivao da bez 500.000 dinara mjesečno ne može da živi preminuo je 20. oktobra 1964. godine u Beogradu. Njegova posljednja izjava, vezana upravo za slučaj Rembranta, savršeno opisuje njegov karakter:

„A kako je smeo sliku da iznese iz naše zemlje bez moje saglasnosti?“

Mnogi su kasnije tvrdili da Rada nikada ne bi mogao da razvije toliku mrežu korupcije i kriminala bez očeve tihe dozvole. Priča o Radomiru Pašiću tako je ostala duboko urezana u narodnu svijest kao primjer da „iver ne pada daleko od klade“.